WEB www.tpencro.com
TPenCRO

nike air force pas cher ralph lauren pas cher nike air huarache pas cher hollister pas cher nike cortez pas cher polo ralph lauren pas cher nike air force 1 pas cher oakley pas cher nike huarache pas cher belstaff france nike cortez ralph lauren pas cher mbt chaussures

product of CROATIA - www.tpencro.com - © TPenCRO 2008 - 2011
dsgn: TPC * PISANE CRTICE - MOJ POVREMENI DNEVNIK *
* PISANE CRTICE - srpanj/kolovoz 2008. *
"U početku bijaše Riječ ..."
Već kod određivanja sadržaja mojih prvih (internetskih) stranica
(www.tpencro.net) predvidio sam ovaj odjeljak u kojem ću povremeno napisati nešto doživljeno, meni važno ili pak poučno i korisno!
PISANE CRTICE biti će jedan oblik MOG POVREMENOG DNEVNIKA, u kojem će učestalost pisanja ovisiti prije svega o značaju događanja i kvaliteti tema, radi čega se može desiti da se ponešto od napisanog pojavi u kontinuumu od nekoliko dana, ali i da na, možda, duži period  - ne napišem ništa!
Započeti ću s meni dragom temom o BOLESNOM SUSTAVU MOĆI utemeljenom na pogrješnom pristupu ljudskoj osobi i baš - toga radi - običnom nasilju PSIHIJATRIJE i mnogih iz okoline u kojoj živi  psihijatrizirana osoba! Ovaj put - psihijatrizirana osoba je - INVALID!?

KRENIMO! - (prvi zapis mog POVREMENOG DNEVNIKA)


PDF/rar format PDF/rar formatDOC format
SADRŽAJ SITE-a
    • POČETNA
    • TPenCRO CEREBRUM - fina veza uma i duše (u radu!)
    • TPenCRO VERBORUM
      • DOBRA KNJIŽICA
      • MOJI STIHOVI
      • (odabir mjesec/godina)
MOJA MOLITVA i pjesma na ovoj stranici!
Molim vas nadogradite Flash!

Naslovi u 07. mj. 2008.

A.D. / 28. srpnja 2008. (priča o Ž.)

Topao ljetni dan. Iz ugodno svježeg zaseoka Sv.Vid (Bribir), koje se nalazi u zaleđu Novog vinodolskog, morao sam poći  do Crikvenice kako bi u banci podigao veći iznos gotovine, koju večeras moram, kao predujam, isplatiti limaru iz Dramlja za buduće radove na popravku i sređivanju „limarije“, dimnjaka i ispucanih betonskih ploča moje nove kućice!
U Crikvenicu sam stigao oko devet sati ujutro te sam, radi uobičajeno velikih (ljetnih) prometnih gužvi, moj „ferrari“ (iako je „karampana“ zovem ga tako, jer je crvene boje!) ostavio na parkiralištu kod srednje škole.
Ugodnom šetnjom stigao sam do centra i otišao do crikveničkog „foruma“, usput zavirujući u ribarnicu i po tezgama tržnice!
Raznolikost i bogatstvo ponude nije me osobito privlačila, čemu je doprinijela činjenica da ću od danas na raspolaganju imati puno manje novca! No, to mi nije činilo problem!
Shvatio sam „čarobnu formulu“ života „penzića“ i to uspješno primijenio u mom prognaničkom životu!
Odmah ću reći: „umjetnost“ preživljavanja s malo novčanih sredstava - nije - u odricanju od bilo čega! Treba prihvatiti izrijeku: „manje, a slađe“ i tada je sve – MOGUĆE! Danas, tako živim!
Ispred ulaza u poslovnicu PBZ susreo sam jednog, meni dragog mladog čovjeka! Neću vam reći njegovo ime! Jednostavno, zvati ću ga: “Ž.“!
Nakon pozdrava i rukovanja sa Ž.-om, pomalo iznenađen, jer ga već duže vrijeme nisam viđao, upitao sam ga gdje je bio kroz zadnja dva mjeseca?
U PBR-u, kratko mi odgovori, uvjeren kako ću ja leko odgonetnuti značenje neobične skraćenice!
Pomislio sam da je pogriješio, jer upravo je bio izišao iz PBZ-e radi čega sam ga pokušao ispraviti, ali…!
On mi ponovi isto ime i onda mi kroz puni naziv skraćenice objasni što je PBR! Rekao mi je kako je zadnja dva mjeseca proveo u Psihijatrijskoj Bolnici na Rabu, u mjestu Kampor na otoku Rabu, inače lijepom i po svemu drugom, osim po toj ukletoj ustanovi, idiličnom mjestu!
Naravno, odmah sam ga upitao radi čega je dospio tamo i tko mu je to namjestio, iako sam prestravljem  potvrdom meni već dugo znane činjenice o funkciji „psihijatrijske bolnice“ kao mjestu za „discipliniranje i nasilje“  nad „psihički evidentiranim bolesnicima“  (što je s forenzičkom psihijatrijom? Nije li ona obično nasilje i oblik NACIZMA?) - na trenutak umno - „zateturao“! Pitanja za koja je nemoguće naći i čuti pravi i ljudskom toplinom obojeni odgovor - zaposjela su moj um!
Znao sam puno o Ž. i zato se nisam mogao pomiriti s njegovim kratkim „izvješćem“! Sve što je prošao i kroz što Ž. prolazi - MORALO JE I TREBALO BITI PUNO DRUGAČIJE!
Njegovo stradanje započelo je prometnom nesrećom, kada je nakon dugotrajne kome u koju je pao (prije puno godina) prvi put - UMNO - silovan! Nagnječenje mozga i kasniji gubitak nekih motoričkih, dok su umne (svjesne) sposobnosti ostale prilično očuvane, bili su, osim njegove osobne – VELIKE NESREĆE i kasnije invalidnosti - dovoljan razlog za početak primijene „preventivne psiho-terapije“, koja ga je dovela do ovog zadnjeg - PRISILNOG hospitaliziranja u, kako on kaže: PSR-u!
Tužno!
Da, tužno je čuti kako je invalid, za ostatak svog života - mnogih ljudskih sposobnosti lišena osoba - postao psihijatrijski evidentiran bolesnik! Negdje sam,  na ovom SITE-u, napisao kako bilo koje oštećenje mozga NIJE psihijatrijska bolest!
No, moje pisanje isprazan je vapaj u, sveopće prisutnoj, beskonačno velikoj pustinji (ne)ljudskih (ne)srdaca!
Moj napisani vapaj O STRADANJU Ž. i još tisućama drugih uništenih života INVALIDA, koji su trebali malo razumijevanja i najobičniju ljudskost, lobotomičari uma (psihijatri i svi koji s njima surađuju!)  pretvoriti će kao i OVO, danas napisano -  u priču o „običnom luđaku“ - koji ništa ne razumije i koji se „ u svašta petlja“!
DA, petljam se u svašta, jer ISTINA, koja šturo navedeno kazuje kako na svaki poziv - BILO KOGA iz okoline u kojoj se nalazi Ž. - Ž. može završiti u PSR-u - i nije nego za izricanje vapaja kojeg, danas to mogu reći, RAZUMIJE SAMO DRAGI BOG!
Da, jer vapaj Bogu ne razumije niti svećenik kod kojeg Ž. ponekad znade otići na misu! I on zna reći, kako Ž.-u jedino psihijatri mogu pomoći!
O, velečasni…, a što je s Bogom?
Zar je svjesno drogiranje tuđe (uništavanje) svijesti – LIJEK?
Ukazana „pomoć“ Ž.-u, pružena nakon poziva hitne medicinske pomoći kojeg je uputio netko od članova njegove obitelji (?) koji je vjerojatno poželio malo osobnog mira i NEBRIGE o Ž.-u, „pomogla“ je!
Svemu unatoč, lice Ž. i danas je bilo nasmiješeno, njegove su rečenice bile jasne, no….(!?)…, kakva će nakon ove zadnje „posjete“ PBR-u biti okolina Ž.-a, koja ga i onako sve više izbjegava, omalovažava i prijavama maltretira?
Kakav ću prema njemu biti ja? Smijem li mu uopće reći što o svemu mislim? Pojma nemam! Znam samo, jer jako dobro razumijem Ž.-a da mu niti danas nisam imao snage (niti srca!) puno reći!
Nisam mu rekao čak niti koliko mi je žao i koliko suosjećam s njegovom boli i patnjom!
Teško je izreći iskreno suosjećanje čovjeku čiji je INVALIDITET pretvoren u BOLEST i čije su se ruke DANAS JAKO TRESLE!
„preventivo liječenje“, „sudar“ s psihijatrima i „posjete“ PBR-u očito su učinili svoje!
Njegove ruke više NIKAD NEĆE BITI MIRNE!
Mada je Ž. INVALID i samim time dovoljno unesrećen MLADI DEČKO, KOJI JE ZASLUŽIO PUNO (ne „više“, nego: PUNO!!!) strpljenja, pažnje, njege i STRUČNOSTI - koju mu, kao „EVIDENTIRANOM PSIHIJATRIJSKOM BOLESNIKU“ nisu pružili: obitelj, poznanici, slučajni prolaznici, PSEUDO LIJEČNICI i psihijatri – on u svojoj nesreći NIKADA NIJE DOŽIVIO – humanost!  
Možda vam je sada, kada ste ovaj mali opis jednog slučajnog susreta, tijekom mog  današnjeg prijepodneva provedenog u Crikvenici, pročitali – puno toga jasnije!
Valjda ne trebam reći kako nisam mogao prijeći preko strašnog "obračuna“ s (ljudskom) osobnosti Ž.-a i kako je njegova ISTINA - preteška da bi bila prešućena!
Svi koji možda naslućujete ili čak znadete o kome je riječ, promijenite se i podajte ruku svog srca – Ž.-u, a vi koji zato, jer vam treba mir i jer nemate vremena za invalida – POTRAŽITE BOGA!
Ž. je sam Bog, dok su svi koji njegovu patnju pokušavaju rješavati s psihijatrijom i svi koji „liječe“ Ž.-a, daleko od Njega (Boga!)!
Toliko za početak mog povremenog dnevnika!
„damin gambit“ iz ove male „šahovske“ priče, u kojoj je i opet (po tko zna koji put) opisana žrtva pijuna (pješak=Ž.) koja mora promovirati i spasiti VELEUMNE „dame“ (rodbina, psihijatri, prijatelji…) – neka bude Ž.-u, na čast!
A.D. / 31. srpnja 2008. (SLUČAJNOST! – što li je?)

Zadnji je dan mjeseca Srpnja! Od danas je firma za koju radim na kolektivnom GO! Pobrinuo sam se da naviku petka svetkujemo danas (četvrtak je!) pa sam za marendu s obitelji U. donio svježe inćune. Već oko podne vratio sam se u Sv.Vid. Po dolasku odlučio sam malo zastati (odmoriti se), jer sam osjetio nekakav nedefinirani nemir!
Je li to bilo zato, jer su mi iz pošte u mjestu Dramalj, u kojem sam nekad stanovao, javili da sam dobio preporučenu pošiljku od Općinskog suda u Crikvenici?
Dežurna činovnica poštanskog ureda pogledala je pismo i rekla mi da se radi o nekom rješenju!
Ok, pomislih!
Sutra ću po to kako si ne bi pokvario dan koji je, unatoč povremenoj naoblaci -  obećavao puno lijepog!
Dobro sam postupio, jer sve važno ovog dana desilo se je nešto kasnije!
No, kao uvod u neočekivan, neplaniran i nenajavljen događaj - najprije ću malo o slučajnosti, riječi i pojmu kojeg bi mnogi uporabili u pokušaju da opišu i pojasne „slučajnost“!
Ali, postoji li uopće slučajnost i koliko je – stvarna?
Iz mojeg ugla gledano slučajnost je zlorabljena riječ i ništa više!
Za mene SLUČAJNOST ne postoji, jer bi prihvaćanjem tog pojma (i same riječi koja ga opisuje!) za pojašnjavanje neobičnih i iznenadnih situacija – NEGIRAO čovjeka i samog Boga!
Ta kako nešto može biti slučajno kada nas je On: „znao i prije nego smo se rodili“?
Da, baš tako! Slučajnost ne postoji, a ova se riječ pogrešno rabi za događaje u koje smo „uletjeli“ na neobjašnjiv i ponekad neshvatljiv način!
Neobjašnjivost i neshvaćanje nekog događaja koji nam je bitno promijenio tijek vremena ili čak života opisane slučajnošću samo su „floskule“! Najobičniji bijeg u sekularnost, čime se želi poništiti ono što jedino sigurno JEST - Boga!
Već sam prije, na ovim stranicama „elaborirao“ moja razmišljanja o porukama Svetog Duha koje do nas stižu i tada pokušao objasniti neobjašnjive i nerazumljive događaje i situacije  u kojima smo se zasigurno našli više puta! Zato ovdje neću ponavljati ta razmišljanja! I opet tvrdim: SLUČAJNOSTI NEMA!
E, sada je vrijeme za opis jedne takve „slučajnosti“!
Kao i svakog lijepog dana ovog ljeta, i danas sam oko 16 sati krenuo na kupanje! Dan je istina bio poluoblačan, ali se je na obzorju, ispod visokih oblaka naziralo vedro nebo!
Namjeravao sam otići na divlju plažu u mjestašcu Smokvica, udaljenom oko desetak km od Novog vinodolskog! Vozio sam polako i mislima dodirivao dane za koje mi već pristigli sudski pozivi najavljuju puno nevolja (ali koje me ipak ne će slomiti!).
Gotovo da i nisam primijetio kako sam s magistrale skrenuo prema moru i Smokvici!
Nisam bio daleko od cilja mog puta, ali u Smokvicu danas ipak nisam stigao! „slučajnost“ me je tjerala negdje drugdje!
Poučen, iskustveno, o takvim iznenadnim promjenama stanja uma, prihvatio sam misao (PORUKU!) i krenuo natrag na magistralu!
Vozio sam, gledao uvale u kojima sam se dosta često kupao i idući tako, prošao čak i Senj i stigao jako blizu mjesta na kojem sam prošlog ljeta skoro umro!
Zaustavio sam se nešto bliže Senju!
Uvala na predjelu naselja Planikovac, koje i podmorje i obalu jako dobro poznam, bilo je mjesto moje današnje „slučajnosti“!
Naravno, ja to još nisam znao!
Spustio sam se do rta uvale, tu raspakirao stvari, zabacio „štapove“ za ribolov i otišao zaroniti kako bi si uhvatio najbolju ješku na svijetu, velikog morskog crva (eunice gigantea)!
Odmah sam našao jednog i brzo ga izvukao, nakon čega sam zamku za crva postavio na novu rupu („kuća“ u kojoj je crv!) i izašao van! Kako sunca nije bilo morao sam se obrisati i ……!
Ovdje ću na trenutak stati, vama prepustiti da se usredotočite na ovaj tekst, a sebi narediti da napišem točan i sažet prikaz „rezultata“ poruke Sv. Duha, koju sam na moju sreću i opet (danas) uspio razumjeti!
Kroz uvalu Planikovac u mojem je pravcu plivao podvodni ribolovac kojeg je poziciju jasno označavala crvena plutača! Plivao je polako i ponekad bi zaronio tako da sam imao vremena nekoliko puta izvući, prazne udice, ponovo ih naješkati i baciti kojih pedesetak metara daleko u more! Pribor za ribolov izvukao sam kada se je ronioc približio rtu, kako se moj najlon ne bi zapleo s konopom kojim je bila privezana njegova plutača!
Kada je ronilac stigao do mene pogledao je u mom pravcu! Upitao sam ga tada: „ima li koja“, mislio sam na – hobotnice, jer u ruci je imao ganač (kuka) za lov hobotnica!
Odgovorio mi je kako nema niti jednu! Na trenutak sam se zamislio i kako nemam običaj nikoga nešto moliti u trenu sam odustao od namisli da ga zamolim da mi na zamku za crva, koji se je u međuvremenu bio ulovio, postavi bocu za izvlačenje! Trebao sam to kako više ne bi morao ulaziti u more! No, „slučajnost“ me je i opet potjerala da  „ispravim“ moje odustajanje pa sam ga ipak pozvao i zamolio da mi učini uslugu!
Kolegijalan, jer takvi su svi športski ribiči, prihvatio je bocu i zakačio je na trapulu!
Na moje iznenađenje tada se je  uputio ka plićem moru i sa m'nom započeo razgovor!
Iznenadio me s pitanjem o, „vašem prijatelju, svećeniku, Stipi“!
Odgovorio sam mu kako ja ne poznam niti jednog svećenika s tim imenom, a kako je rekao da se radi o Dalmatincu, kao moguće ime ponudio sam mu Šimu, ime svećenika koji me je u više navrata posjećivao dok sam se borio s nedaćama psihijatrije! „ne“, odgovori mi, „prijatelj vam je iz Sinja“!
Shvatio sam tada sve! Iznenađenje je nestalo i obuzela me je čudna ushićenost! Ta pričao sam, „SLUČAJNO“ SE SREVŠI (?) sa čovjekom kojeg do tada nisam poznavao, a koji mi je spasio život!
Rekao mi je: „Ja sam vas pronašao! Bilo je to u zadnji tren! Pozvao sam gliser Lučke kapetanije s kojim smo vas prebacili do Senja i kasnije kolima hitne u bolnicu u Rijeku! Kako ste?“!
Dobro, odgovorih mu i zamolim ga da mi kaže ime!
„ja sam inspektor u policiji, M.“ predstavi mi se i potvrdi mi kako je bilo prilično gusto i kako je na mom mobitelu našao zabilježen poziv „vašem prijatelju svećeniku, iz Sinja!“!
Iz Hrvaca, ispravih ga i zahvalim mu na spasiteljskoj pomoći!
„o, ne! Ta to mi je posao“, reče skromno!
„Da, vama je posao“, ali svejedno: hvala vam, ponovih!
Nisam mu rekao kako je poziv za pomoć, osim što je bio upućen službi 112, koja je zatim pozvala policiju i hitnu, bio upućen i onima koji su mi MORALI priteći u pomoć!
Nisam mu to mogao reći, jer me je bilo sram priznati da u mojoj obitelji ima tako loših ljudi, a i znao sam da ću opis ovog „slučajnog“ (vjerujete li još uvijek u slučajnost?) susreta, punog snažnih emocija, postaviti na Internet, da ću mu potom javiti moju WEB adresu i da će M. na taj način, danas prešućeno – od sutra moći - pročitati!
Danas, dok ovo pišem još jednom ću ponoviti:
HVALA VAM INSPEKTORE M.!
IMA JOŠ!
Bez Vaše upornosti, ovoga ne bi bilo pa ovaj „slučajni susret“ ne bi mogao svjedočiti – o Bogu!
Rastali smo se uz pozdrave, dok je u meni narasla želja da se s tim čovjekom nađem, makar još samo jednom, na kavi, u Senju, kod meni dragih ljudi! Možda u kafiću Uskok?
Potražit ću Vas inspektore M.! Do tada, srdačan Vam pozdrav!
31.srpanj 2008.! Zar je i on samo dio „slučajnosti“?
Slučajnost?Ne postoji!
I ovo danas bio je sam Bog, zato, ako vam se napisano čini uzbudljivim, potražite moja razmišljanja o porukama Dobra i Zla - koje redovito stižu do nas, ljudi!
Naučite proniknuti u bit poruka kako bi uvijek mogli odabrati – Dobro!
Želim vam svima puno Dobre „slučajnosti“!
OVAKO IZGLEDA NA FILIPINIMA       EUNICE GIGANTEA - uvećano        

NASLOVI U 8.mj. 2008.
A.D. / 1. kolovoza 2008. (REPOVI ZLA?)

01.kolovoza. Dan kao i prethodni: topao i vedar. Otišao sam do Crikvenice i Dramlja kako bi preuzeo preporučeno pismo Općinskog suda u Crikvenici i u REGOS-u uskladio stanje u evidenciji MO za radnike!
Usput, svratio sam do porezne uprave i otišao na kavu s jednim poznanikom! U kafiću Kirica naišao sam na referenta porezne uprave koji me je s nekom čudnovatom učtivošću (imao sam osjećaj kao da se boji da će me upitom, kojeg je namjeravao izreći - povrijediti!) pitao o kupoprodaji stana L.! Rekao sam mu kako ja s time više nemam nikakve veze i dodao, da učini kako mu služba nalaže, ali ako ima mogućnosti da pričeka s postupkom naplate poreza dok kupoprodaju ne riješi ured vlade nadležan za rješavanje prodaje nekretnina strancima! Prihvatio je moj naputak i rekao kako će učiniti „što može“! Popili smo kavu i razišli se.
Krenuo sam do Dramlja.
Iako sam znao što ću u pošti Dramalj zaprimiti osjetio sam nekakvu nelagodu koja je u čas, u moje misli, nanizala bezbroj pitanja o svemu, čega je POSLJEDICA i ovaj nastavak mog proganjanja – (sada) sudom!
REPOVI zla progonitelja, pljačkaša moje imovine, umalo ubojica i nehumanih ljudi, koji mi čak nisu željeli niti priskočiti u pomoć dok sam bio životno ugrožen (srce!), stalno me prate!
Vješto podvaljene obmane i lažne suze svetice - neće me sasjeći!
Vjerujte i samoobmanjujte se Zločinci i nadalje da ste me, radi bilo kojeg razloga i IKADA, smjeli ovako brutalno maltretirati i obespraviti, jer ste „samo željeli zaštiti imovinu od rasprodaje“ (srpska/Baljak posla: priča o zaštiti Srba koji su radi navodne ugroze uništavali i krali  – TUĐE – živote i imovinu!)!
Ali… čija je ta imovina? Recite? Ne boj te se! Ta ostavio sam vam tu prokletinju, a spreman sam vam dati i goli život ako vam prevarene institucije RH i nadalje budu ugađale!
No, … što ste pak vi? .... i čiji li ste uopće?
Što ste neću vam reći, ali - moji niste!
Niste niti Pense, jer Pense od kada postoje nešto ovako očajno nisu NIKADA učinile - NIKOME!
Na moju veliku žalost ja sam vas - obogatio izvanrednim umom kojeg ste upregnuli u zločin za kojeg, rješenje koje imam u rukama i samo koji dan ranije zaprimljen poziv za raspravu po sličnoj kaznenoj prijavi na sudu u Delnicama (?) - POTVRĐUJU - da mu (zločinu) očito nema kraja!
Pokušavate li vi to zatrti um, tijelo i duh - „vašeg koAUTORA“?
Uzalud vam!
UM NEDAM NIKOME, DUŠA NIJE NA PRODAJU, a TIJELO ....?, ako se ostvare (nedo Bog!) vaši zločinački snovi  - sam ću vam ga dati!
Ja to mogu, a ako vam se želje ostvare - tada ću to i htjeti, jer Bog mi je svjedok (a ima i još puno živih ljudi, svjedoka) da sam po svim optužbama i dijagnozama koje mi se žele „prikačiti“  – NEVIN!
Moje obećanje imate! Hoćete li iskoristiti ovaj "bonus"?
Službeno, pred sudom, od nasrtaja ovolike količine Zla NEĆU SE BRANITI!
Presuda mog uma odavno živi u vašim fanatičnim poimanjima čovjeka i vašeg prava na TUĐE (pa čak i na život!)!
I još nešto vezano uz pristiglo rješenje:
Na sudovima bilo koji i bilo kakvi, zakonom postavljen mi branitelj – NIJE JA!
Meni ne treba nikakva obrana, a trabunjanje namještenog mi branitelja biti će samo - ON!
Ja sam NEVIN i rado ću ako sudovi drugačije ocijene, uzeti moj posljednji križ, tada BESKONAČNE nepravde i sve vas pozdraviti sa - ZBOGOM!
(Možda ću, stignem li, od tog križa nasjeći drva za vatru, jer sada u mojem novom domu imam kalijevu peć! /šala!/)
Eto! 01.kolovoz 2008. g, prvi dan mjeseca u kom sam prošle godine nastradao, donosi mi sudovanja i nove nemire!
A, ljeto je!
Vruće je i svatko živ na ovom svijetu treba – slobodu i MIR!
Stvarno sam kriv!
Trebao sam tu prokletinju od kuće PROKOCKATI, PROPITI ili pak PROKURVATI!
Bog bi me za to manje kaznio nego vi (i vi „psihijatrice“, Laviću moj!) koji mi želite uništiti i oteti – MOJU OSOBNOST!
No passaran! Rješenje je u pjesmi!
Dok je ne otpjevam i ne snimim - zabavite se sa - stihovima!

Nadam se da danas napisan GOVOR ISTINE, moj odgovor na prijetnje i na učestalo uznemiravanje moga bića nisam previše "nakitio" i da je sve učinjeno prema latinskoj izrijeci:


Non fucata, sed est simplex

oratio veri!
















A.D. / 3. kolovoza 2008. (PRIJATELJI)

Lijepo vrijeme nastavlja uveseljavati mnoge turiste koji su do predivnih obala našeg, još uvijek čistog, plavog Jadrana stigli iz raznih krajeva Europe!
Priznati ću: i danas sam, kada sam se spustio do divljih i stjenovitih predjela obale, pored kampa Kozica (između Novog i Senja), bio pomalo ljubomoran na njih!
„Turistička okupacija“ Jadrana zadesila je i teže pristupačne dijelove naše obale pa sam danas bio prisiljen potražiti neko drugo („rezervno“) mjesto za popodnevno kupanje i ribolov!
No, i opet je bilo dobro!
Dobro mjesto za kupanje i ribolov našao sam lako, jer veoma dobro poznam svaki kutak „kamenjara“ tako da sam i danas mogao – uživati u blizini i ljepoti mora!
Negdje oko 17 sati nazvao me je prijatelj P., Slovenac, i javio mi kako su na povratku s ljetovanja te kako za mene ima desetak litara PRAVOG, DOMAĆEG I NEPATVORENOG – HVARSKOG - VINA,... "a i da se vidimo!".
„Nađemo se (po slo.) kod naplatnih kućica kod mjesta Žuta lokva“, rekao je!
OK, potvrdio sam mu i odmah osjetio neki osjećaj „vesele tuge“ koja mi je u sjećanje dovela vrijeme u kojem smo se po prvi put susreli!
(Bilo je to prije više od trideset godina, na otoku mojih pradjedova - Velom Drveniku - kamo je s ostatkom obitelji, danas udanom kćeri B. i oženjenim sinom G. te suprugom N., moj prijatelj P. - dolazio na ljetovanje!
Naše dugogodišnje poznanstvo kasnije je postalo iskreno i pravo prijateljstvo!
U vrijeme Domovinskog rata, kada je dio Dalmacije bio okupiran i kada je taj dio Lijepe naše bio prometno izoliran, a k tome i opasan, P. je s obitelji navraćao kod mene, u Dramalj!
Svršetkom rata opet je krenuo na jug, jer činjenica je, da je već od Senja „nizbrdo“ – „doživljaj mora“, prirode, ljudi i mjesta -  nekako drugačiji!
Turističke staze dovele su ga u mjesto Ivan dolac na otoku Hvaru u kojem već više od deset godina provodi dane svog ljetnog odmora.
Dva ljeta, od (već!) prošlih deset, proveli smo (ja i EX - "ona"!) s njima!
Inače, mjesto Ivan Dolac, smješteno je na južnoj strani otoka Hvara! Lijepo je, ali u ljeti pretrpano turistima radi čega, meni osobno, baš i nije po „mom guštu“!
Osim toga, smeta mi i cjelodnevni, prilično jak, maestral koji otežava potpun ugođaj ljetne rekreacije na moru!
Ovdje su u ljetu veoma rijetke prave bonace tako da je čak i tiho more (bez vjetra!) - uzburkano valovima „mrtvog“ mora!
Jasno je da je ribolov udicom, uz inače divlju obalu južne strane o' Hvara – u ovakvim uvjetima otežan i gotovo nemoguć!
No, Ivan dolac nije mjesto mog ljetovanja već je mjesto ljetovanja mog prijatelja P. i njegovih, a oni u Ivan Dolcu i svemu što može pružiti prelijepi Hvar – znadu istinski uživati!)
Par sati kasnije, negdje oko 21 sat, P. me je ponovno nazvao i rekao, kako su već kod tunela Sv. Rok i kako je vrijeme da krenem!
Spremio sam se na brzinu i mojim crvenim „ferrarijem“ krenuo dragim prijateljima u susret.
Dok sam, kroz tihu noć, vozio magistralom razmišljao sam o mnogim prijateljima i njihovoj nesebičnoj pomoći i podršci koju su mi, u vremenu mog najgoreg dijela života - pružali!
Na taj su mi način pomogli shvatiti kako moja patnja ima smisla, što mi je omogućilo oprostiti svima koji su u meni nastojali ubiti - ljudskost!
Možda sam baš tada i zato, po prvi put u životu zavolio i spoznao sebe i shvatio svoju pravu vrijednost i dragocjenost!
Shvatio sam da moj život nije – suvišan život!
Zato sam i preživio!
Uz pomoć prijatelja (jedan od njih svakako je P.), njihove podrške i nesebičnog darivanja – našao sam SEBE!
Ova istina, ujedno je i moja najmudrija spoznaja o SEBI i čovjeku!
Tek sada znam kako su, naoko, nevažne odluke mog prošlog života provedenog u raznim (obiteljskim) zajednicama – promijenile tijek mog vremena, sačuvale mi život, vratile mi „uloženu dobrotu“  i …!

Umjesto nastavka opisa današnjeg dana, jer gotovo da sam sve, osim srdačnog susreta i „razmjene“ darova (moje hobotnice za njegovo vino!) već rekao, prepričat ću vam jednu crticu iz knjige Michaela D. O'Brein-a: Sofijina kuća, u kojoj se može iščitati što je Mudrost i kako ona veoma često može sličiti na – ludost!

Poznati slikar prihvatio je naslikati sve bitne detalje Isusova života na unutrašnjem zidu mjesne crkve!
Vrsan u svom poslu, slikar je veoma brzo i lako „složio“ sve bitno iz Isusova života!
Ipak, nikako nije uspijevao naslikati lice Djeteta Isusa i Judu Iškariotskog!
Jednoga dana, idući ulicom ugledao je  dječačića anđeoskog  lica  koje mu je riješilo problem lika Djeteta Isusa, ali lik Jude ostao je i dalje nenaslikan!
Vrijeme je prolazilo, a slikar nikako nije uspijevao dovršiti narudžbu!
Nakon par godina, dok je šetao ulicom ugledao je rješenje svog problema!
U osobi mladog skitnice, na čijem se je licu mogao iščitati teret mnogih nevolja i mračnih tajni njegova života - ugledao je Judin lik!
Odveo ga je u crkvu i tada ga učtivo zamolio da mu pozira!
U taj čas izraz lica skitnice promijenio se je!
Postao je vidno tužan i užasnut!
„Ta, zar me se ne sjećate?“, upitao je slikara!
„Ja sam vam, prije mnogo godina, pozirao za lik Djeteta Isusa!“…!

Prepričana „crtica“ iz knjige Sofijina kuća natjerala je jednog od dva glavna lika knjige, Davida, da u posljednjoj izjavljenoj rečenici, konačno svjestan onog što je bio i što je postao - izjavi:
„Želim biti siromašan“!
Od tada je David, svoj „hod“ kroz život, unatoč siromaštvu - uspješno nastavio!
Pomogao mu je u tome medaljon, njegova jedina „imovina“, poklon starog prijatelja, na kojemu je ispod lika Majke Božje bila urezana riječ: mudrost (u orig. na poljski: mudrošć).
Prijatelji, hvala vam na vašim predivnim „MEDALJONIMA“!
Njih (mudrost naučenu kroz patnju) i „sve moje (što) nosim sobom“ - uvijek ću imati uza se!

P.S.

Hvala P.!
I da znaš, čim sam stigao u Sv. Vid (ime tvog unuka!) odmah sam kušao vino!
Isto je kao i – onda! Odlično! Uživaj! Hvala!
A.D. / 5. kolovoza 2008. (DAN DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI)

Osvanuo je još jedan lijep dan ovoga ljeta.
Veliki je praznik Lijepe naše pa sam zato otišao do Crikvenice. Poželio sam prošetati pored plaža, doživjeti neki ugođaj Zahvalnosti i stići do kafića AQUA kako bi, nakon dosta vremena pozdravio tri mlada čovjeka, tri brata, suvlasnike lokala i njihovo osoblje!
(Sjećam se zime kada sam ne znajući kako ću i što ću, jer postao sam beskućnik, kod njih nailazio na otvorena vrata i, što je važnije, na njihova otvorena srca! To se ne zaboravlja pa je ova moja mala "nostalgičnost" razumljiva.)
Ipak, danas nisam stigao do njih!
Na, otprilike, pola puta naišao sam na prijatelja M. pa smo otišli na kavu. Pričali smo o svemu i svačemu tako da su me već prevruć dan i visoka ura potjerali natrag u Sv. Vid.
Na brzinu sam si spremio ručak, ručao, popravio i pokupio ribolovni pribor i krenuo do mora, u njegov mir!
Nije teško pogoditi kako sam završio u blizini Senja. Mjesto na kojem sam se namjeravao "ladati" bilo je slobodno pa sam, iako sam znao da tu nema previše riba - tu i ostao! Čisto i bistro more, bonaca i pogled kroz masku na bogato "nastanjeno" podmorje (dno) danas su, mojoj duši, bili dovoljna "hrana"! Nedugo nakon što sam već ulovio prvog crva i počeo loviti ribu, stigli su R., koje sam upoznao prije par godina. Popričali smo i tada sam čuo kako je gospođa R. bila svjedok mog prošlogodišnjeg spašavanja. Vidjela je "morski" dio akcije, kada je po mene došao gliser Lučke kapetanije iz Senja! Nije znala o kome se radi pa se nije mogla načuditi kako sam unesrećeni bio baš ja! Ispričao sam joj par detalja od tog događaja i kako sam, pred par dana (31.07.), upoznao mog spasitelja, inspektora M. Naravno, gđa R. poznaje M.-a pa mi je rekla neke detalje o njemu! Iznenadilo me je kada mi je rekla da se zove Ivan!
Sada ću napisati, a onda neki drugi put i sve objasniti:
upravo mi je ime mog spasitelja nedostajalo kako bi popunio moj "poker aševa"! Inspektor I. (M.) bila je karta koja mi je pomogla pobijediti silu Zla! No, kako rekoh, jednom ću drugom prilikom napisati nešto o četiri (mušketira!) IVANA! 4 Ivana - spasili su mi život i učinili ga - meni - opet vrijednim!
Što se pak najvećeg slavljeničkog dana države Hrvatske tiče, mogao bi reći kako se ozračje velike svetkovine uopće nije primjećivalo! Turizam i hedonizam obezvrijedili su našu veliku pobjedu i naše pobjednike! Oluja je prošla i pomalo nestaje u opasno umrtvljenim bonacama! S ovako krasno ispisanom - pobijedničkom povješću - svaki bi drugi narod ovog svijeta - ovaj dan - istinski SVETKOVAO , ali... Hrvati? Što mi to činimo? Zar ćemo i opet zabiti glavu u pijesak i čekati - tuđa rješenja? Razočaran sam! Tek ponegdje mogla se je primijetiti poneka zastava i ... to bi bilo sve, izuzmemo li protokolarne i reda radi učinjene javne istupe (nastupe) političara! Sve važno ovog dana, a što se odnosilo na Oluju i Dan Zahvalnosti učinili su Hrvatski veterani, hrabri i nesebični dragovoljci koji su svojoj Domovini Hrvatskoj, spremno darovali svoje najbolje - SEBE I SVOJ ŽIVOT! I danas, jedino oni znadu na pravi način proslaviti ovaj dan!
Zar je do 24 sata otvorena butiga, ili pak "zimmer frei" lov na turiste - slavlje i pokaz Zahvalnosti? Žalosno!
"Amer" svoje slavlje Zahvalnosti veliča bučnije i puno svečanije iako su njegovi ratovi bili genocidni (Indijanci), bratoubilački (Sjever-Jug) i opet genocidni (Hirošima, Nagasaki), a danas i imperijalistički!
Hoće li ikada 5. kolovoza, osvanuti kao dan u kojem će se Hrvati masovno okupljati na cjelodnevnim druženjima na kojima će se ponosno isticati - naš stijeg! Hoćeš li ikada nešto takvo i Ti doživjeti - Lijepa naša (moja) Domovino?!
A.D. / 8. kolovoza 2008. (ROĐENDAN - napisano 09.08.2008.)

Sačekao sam da prođe više od pola slijedećega dana, kako emocije kojima je bio prožet 08. kolovoz 2008. godine ne bi utjecale na moje misli i želju da napišem točan i istinit prikaz događanja, meni važnog, osmog dana, osmog mjeseca  dvije tisuće i osme – godine!
Već od jutra vidjelo se da će danas vrijeme biti baš onakvo kakvim sam ga poželio!
Vrelinu ljeta ublažili su oblaci pa je poluoblačan i ugodan dan bio idealan za sve što sam naumio učiniti!
Emocije vezane uz sjećanje na isti dan prošle godine nepogrješivo su me vodile ka ostvarenju svih nauma koje sam danas želio sprovesti u djelo!
Osjećao sam neobjašnjivo ushićenje, gotovo radost pa sam odmah nakon nešto kasnijeg ustajanja i popijene šalice  ("moje mješavine"!) čaja krenuo prema Rijeci!
Kao i uvijek do sada, u Rijeci sam moj „crveni ferrari“ parkirao na Pećinama!
Učinio sam to kako bi izbjegao gradsku gužvu i traženje parkirnog mjesta, ali i kako bi ovaj dio Rijeke (Pećine) "uveo" u ozračje mog rođendanskog dana, u kom me je lagana šetnja po Pećinama podsjetila na dane mog ranog djetinjstva, prvih (osmo)školskih godina, kupanja na plaži Sablićevo i vrijeme u kom sam zauvijek zavolio moju prvu veliku Ljubav - MORE!
Stigao sam do Konta (hotel Kontinental u Rijeci)!
Na putu do polazišne točke prema mom današnjem cilju, navratio sam u prodavaonicu glazbala, nasuprot Kontu - nekad omiljenom sastajalištu mladosti - kako bi si kupio žice za moju novu, akustičnu gitaru!
Konačno, oko 10 sati stigao sam podno Trsatskih skalina!
Pogledao sam prema Trsatu, u niz kamenih skala i shvatio kako mi danas ništa neće biti problem! Prekrižio sam se, u lijevu ruku stavio  krunicu i krenuo…!
Da, danas sam, ovim malim hodoćašćem, pošao na Trsat zahvaliti Majci koja mi je, kada su to odbili učiniti neki (ne)ljudi (?) – pritekla u pomoć i - spasila mi život!
Penjući se prilično lako i brzo (skalina u sekundi = cca 10 min.), molio sam Zdravo Mariju i razmišljao o svemu što sam proživio na današnji dan - godinu dana ranije!
Tog dana 2007. opasan poremećaj rada srca, višesatna nesvjestica na pustom kamenjaru, vrelini sunca i temperaturi od preko 30 stupnjeva te ukupno više od pet (5) sati muke – nisu me ubili! A, trebali su!
Preživio sam nemoguće i - čvrsto stišćući (u lijevoj šaci) krunicu - dočekao da me, nakon tri sata potrage, pronađe I.M., inspektor senjske policije!
Tog dana, u kratkom vremenu do nesvjestice nisam „kukao“ i nisam osjećao nikakav strah! Uspio sam, prije nego sam izgubio svijest, pozvati službu 112 i prijatelja svećenika (pogledajte dnevnik od 31.07.08.!) kojeg sam zamolio za odrješenje od grijeha!
Pamtim kako se je on radi toga skoro naljutio, jer moj poziv i opis nevolje nije mogao razumjeti i prihvatiti!
Osim tog razgovora sjećam se još samo da sam, otprilike sat vremena kasnije kada sam nakratko došao k svijesti, poslao jedan SMS sa - zamolbom za pomoć!
Strašno je što ću sada napisati, ali 08.08. dvije tisuće i sedme godine ljudsko srce, kojem sam uputio poziv za POMOĆ – ostalo je nijemo!
Ovdje sam, pišući ovo, morao na trenutak zastati!
Emocije i nerazumijevanje takova uma - načas su mi zaustavile misli!
Što li to živi u čovjeku - koji može biti toliki i takav – NEČOVJEK?
Pojma nemam, ali (danas) vjerujem (i tako osjećam!) da je L. tada pozvao pomoć i (možda) krenuo prema Senju, ili pak da se je makar i malo zabrinuo ZA ŽIVOT vlastita OCA (!?) – da bi ja toga dana – UMRO!
Preživio sam samo zato, jer je na ružan čin čovjeka odgovorio sam - Bog!
Krunica, nešto molitve prije nesvjestice i Bog spasili su moje „bidno tilo“!
A, bilo je strašno!
No, danas sam, gotovo, „ka' novi“ - i:
  • zato je 08.08.2008. moj (prvi!) rođendan!;
  • zato sam danas s lakoćom, penjući se uz više od 550 skalina - stigao pred oltar – humanog Boga i Njegove Majke!;
  • zato sam danas ispred lika Majke Božje zapalio pet svijeća, za četiri Ivana i sve prijatelje koji su mi nesebično pružili ruku pomoći i koji me nikada nisu – NAPUSTILI!;
  • zato ću i sada – još jednom reći: HVALA VAM, DOBRI LJUDI!
Oko 12 sati, nakon posjeta i razgledavanja Trsatskog svetišta (aula Pape Ivana II.) otišao sam do dragog prijatelja F. i njegove supruge M.
U ugodnom i raznovrsnom razgovoru gotovo da i nismo primijetili kako je brzo prohujalo nekoliko sati!
U 16 sati pozdravio sam se njima, uzeo botilju Vrbničke žlahtine koju mi je dao F. i preko Krimeje krenuo do Pećina, do mog „ferrarija“.
Ushićen i sretan svime što sam danas doživio, sjeo sam u moju „karampanicu“ i krenuo kući!
U Kostreni sam svratio u Plodine, tu kupio nešto namirnica, dva lijepa cvijeta i kremšnite!
Nebo iznad Učke postajalo je sve tmurnije pa sam požurio s povratkom kako bi izbjegao kišu!
Vozeći (ipak polako) nazvao sam prijatelja S. i nakon par rečenica razgovora obećao mu da ću navratiti do njega i njegove A.
Zapravo, i bez našeg dogovora imao sam namjeru posjetiti ih.
Ta, jedan cvijet i obje kremšnite kupio sam za A.!
Volim poći do njih!
Teško bolesna A. i njena jako izražena volja i vjera u život "vuku" me do nje i „tjeraju“ me - da se za nju svakoga dana pomolim!
Činim to lako i redovito, jer su već dugo - sve moje molitve upućene Bogu - molitve za druge, drage i bolesne ljude te za sve koje poznam, a koji su potrebiti obične ljudske riječi i dobrote!
(Jeli mi možda upravo ovakvo moje ponašanje donijelo - spas, posao, kuću, mir, nove pjesme, … omogućilo mi da ovo pišem, da živim bez straha…?
JE! Ja to znam! A, vi?
Što vi mislite?
Uvečer, pozdravio sam se s A. i S. i otišao kući. Čim sam stigao upalio sam PC i "na mah" otpjevao i snimio jednu stariju pjesmu, napisanu u trenutcima trpljenja teških duševnih boli!
Otpjevao sam je s lakoćom, iako mi ona više ne znači puno! (usput sam, po prvi put u životu, uspio otpjevati ton #A4!).
Možda je ova pjesma i lijepa i dobra, ali sada - kada je na mojim WEB stranicama i kada je dovršena postala je - obična uspomena!
Ovdje ću završiti mada bi o ovom danu mogao napisati manju knjižicu!
Napisao sam sve meni važno o onom što mi je veselim i sretnim učinilo ovaj dan - dan mog (još jednog!) ROĐENDANA!
Hvala ti Majko Marijo!
A.D. / 11. kolovoza 2008. (KAMPOR - o' RAB)

"Rekao mi je kako je zadnja dva mjeseca proveo u Psihijatrijskoj Bolnici na Rabu, u mjestu Kampor na otoku Rabu, inače lijepom i po svemu drugom, osim po toj ukletoj ustanovi, idiličnom mjestu!".
Ova rečenica dio je mog dnevnog zapisa od 28.07.2008. godine, kada sam pisao o stradanju jednog mladog čovjeka, o automobilskoj nesreći koja ga je učinila invalidom i kako je s neurologije završio kod psihijatara, koji su ga onda - UČINILI  - "evidentiranim psihijatrijskim bolesnikom"!
Danas sam, eto i ja pošao do tog idiličnog mjesta u kojem, na moju sreću, nisam posjetio PSR!
Otišao sam u Kampor, u Franjevački samostan - kod prijatelja P.N.J.-a, kako bi mu učinio priključke na Internet i podesio mail!
Sam put, najprije do Jablanca, a onda i do otoka Raba i mjesta Kampor bio je ugodan.
Većih gužvi nije bilo, a kako sam moj "ferrari" ostavio na obali u Jablancu mogao sam se odmah ukrcati na trajekt za Mišnjak!
Mislio sam da ću kod P.-a moći ostati do drugog dana, no tijekom puta do Jablanca, od vlasnika pilane za koju radim, primio sam poruku, kako bi sutra (utorak 12.08.), u PBZ-u u Novom, trebalo predati podatke o zadnjoj isplaćenoj plaći!
OK, odgovorio sam i obećao to učiniti pa sam još prije ukrcaja na trajekt promijenio "hodogram" mog današnjeg dana.
U Mišnjaku me je dočekao P.
U njegov Golf ukrcali smo neke stvari i zatim krenuli put mjesta Rab.
Na putu prema Rabu "zapeli" smo u "turističkoj" koloni i tako izgubili dosta vremena.
U Rabu smo, nakon brzo pronađenog (bravo P.!) parkirnog mjesta otišli na kavu!
Sjeli smo u jedan kafić na Malom Palitu i tada sam uočio kako P.-a pozna (već!) dosta mještana otoka Raba!
Istina, nije (još!) "popularan" kao u Crikvenici, ali prema viđenom, na najboljem je putu doseći crikveničku "popularnost".
Uz kavu smo pojeli po kolač i zatim krenuli u Kampor!
Putem smo malo (po običaju!) "filozofirali" i "pametovali" o stvarima koje su danas veoma rijetko - tema - uobičajenih, dnevnih razgovora!
Tako sam od P.-a saznao sve o korijenu imena mjesta Kampor (lat. Campus = livada), što znači ime Palit i kako naselje Palit s rapske strane nema početak, a kad se krene iz Kampora - onda NEMA KRAJ!
Zašto je tako?
Pa zato, jer uz cestu kroz naselje Palit nedostaju natpisi imena mjesta!
Ubrzo smo stigli u Kampor i Golfa parkirali na trgu koji se nalazi ispred prelijepog samostana!
Pogled s glavne prometnice na staro kameno zdanje oduševio me je.
Čempresi (valjda zato, jer je u blizini mjesno groblje?) i odmah do  njih stabla maslina i pitosporuma, ta neobična botanička kombinacija kao i prostran pristup samostanu pružaju odmor svakoj duši i svakom "oku"!
Ušli smo i usput - nekolicini mladih parova koji su otok Rab odabrali za svoj ovoljetni "raj na Zemlji" - otvorili vrata etnografskog muzeja!
P. je morao ostati u muzejskom prostoru pa sam sam otišao do njegove radne sobe i započeo s poslom!
Zanemarim li činjenicu kako su mi (po običaju!) "razbacani" telefonski kablovi, nedovoljan broj utičnica za struju i DEBELI zidovi učinili malo problema, sve drugo bilo je lako!
"Žičani" pristup Internetu brzo sam riješio, no bežična veza radila je samo unutar veoma skučenog prostora!
Nisam uspio udovoljiti želji P.-a da unutar prostora muzeja ima "wireless" pristup Internetu!
Trudio sam se prilično pronaći dobru mikrolokaciju za bežične uređaje, ali je nisam pronašao!
Priču T-mobila o tridesetak metara dometa signala na 2.4 Ghz "uništili" su, još daleke 1287. godine - debeli zidovi graditelja samostana!
Sjetio sam se mogućeg rješenja ovog problema, ali ga P.-u nisam rekao.
Najprije moram provjeriti što se od opreme za bežični prijenos podataka nudi (antene, pojačala i sl.) i koliko to košta!
Jasno je, da današnjim danom priča o Internetu kod P.-a nije gotova.
Ipak, najvažnije je da P.N.J. sada može započeti s pretraživanjem i korištenjem WWW-a, na kojem će zasigurno pronaći puno korisnih podataka koji će mu pomoći kod izrade njegovog, 'dugovječnog', dvomjesečnika (časopisa) Korijen.
Nakon ručka u restoranu Velum (Jedro), P. me je odveo do trajektne luke Mišnjak.
Tu smo se pozdravili nakon čega sam se ja ukrcao na trajekt i krenuo - na kopno - dok je P. otišao na popodnevni "rad" u etno muzej!
Lijep dan i propušteno kupanje na otoku Rabu nadoknadio sam kupanjem pored stjenovite obale preko koje ide put od Jablanca do najpoznatijeg "hrvatskog fjorda" - Zavratnice!
More u Jablancu bilo je neobično toplo pa nisam osjetio (uobičajenu!) razliku u temperaturi mora na površini i na par metara dubine!
U ruksaku sam bio ponio masku za ronjenje tako da sam skoro pola sata "pregledavao" dno.
Našao sam nekoliko staništa velikog crva radi čega mi je bilo krivo što u ruksak nisam ubacio makar jednu trapulu za lov najbolje - ješke na svitu!
Znam, jer dno je "živo" i kamenito, da su crvi na ovom području sigurno dobre kvalitete i da su veliki, što sam mogao zaključiti prema veličini otvora njihovih "kuća"!
Nakon skoro sat vremena uživanja u kristalno čistom moru i ugodnom suncu (bilo je već kasno popodne!) vratio sam se do moje "karampanice" i s njom oko osam sati, uvečer, sigurno stigao kući!
Krasan izlet, dobro obavljen posao, ugodan razgovor, lijep krajolik i fascinantan pogled u Velebit...!
Što li još čovjek može poželjeti?
Ja? NIŠTA!
Danas sam imao baš - SVE!

... O SAMOSTANU!

SAMOSTAN Sv.Bernardina u mjestu Kampor na o' Rabu - gledan s mora!

A.D. / 14. kolovoza 2008.(KARLOBAG / podvodna arheologija i crv)

Jučer me je nazvao prijatelj F. i predložio mi da danas s njime i njegovom suprugom pođem na kupanje - do Karlobaga.
„Mogu ti obećati koji komad (možda i cijelu) od amfora i još ponešto staro, što već skoro dvije tisuće godina leži na dnu mora“, rekao je!             
Nije me trebao nagovarati za taj izlet. Kako sam već nekoliko dana pod svojevrsnim pritiskom NOVIH progona (Sud! 18.08.2008.), svaki „ventil“ za ispust negativnih emocija - spreman sam prigrliti!
Još, kad su u pitanju F. i njegova M. onda je sve puno jednostavnije.
Dogovorili smo se. Točni „ka' sat“ sastali smo su 13 sati kod „kapetana“ (kafić na rivi u N.vinodolskom), tu popili kavu i krenuli.
Lagana i ugodna vožnja, tijekom koje sam im pokazivao po kojim sam sve strmim obalama prekrasnog Velebita (dok sam smio!) „lutao“, brzo je prošla! Nešto oko 15 sati bili smo na cilju našeg puta!
Prvi dojam izgleda mora nije me oduševio, jer pogled s magistrale nudio je „bijelo“ more i ježeve koji su tome doprinijeli! Boja mora određena je bojama (životom) podmorja i odrazom boje neba u njemu, a ovdje je, osim standardno plavog neba - bijelu boju mora „generiralo“ – „GOLO DNO“ – ogoljelo oštro kamenje puno ježeva i ponešto pijeska!
Gotovo sve na dnu uništili su (pojeli) ježevi pa mi se priča o „čistom moru“ kojeg da, „upravo oni svjedoče“ (?) čini ispraznom i pogrješnom. Ta more podno Velebita nikad nije bilo zagađeno, a ovoliko puno ježeva ipak - nikada nije bilo!
Ne svjedoči li „najezda“ ježeva upravo – suprotno?
Možda su baš sami ježevi i ogoljelo dno, do dubine od sedam-osam metara – potvrda određene vrste zagađenja kojeg su krivac agresivne kemikalije iz raznovrsnih sredstava za pranje i čišćenje, koje putem kanalizacijskih sustava i slivova stižu do mora - iz naših lavandina, strojeva za pranje rublja i posuđa, s automobila i sl.,!
Možda, no činjenica je da ih ima previše i da je to izraženije u područjima pored gradova i naselja i na područjima kamo morskim strujama stiže – „moderno“ zagađenje 21. st.
Kako god bilo, naša mala ekipa „parkirala“ se je baš uz takvo podmorje, nakon čega smo svatko za sebe počeli s „pripremama“ za neobično – kupanje!
Meštar od zanata, amater arheolog F. otišao je pretraživati dno, njegova M. pripremila je marende i odabrala si mjesto u hladu, a ja sam naješkao udice i zabacio najlone u more!
Nakon toga krenuo sam s maskom pogledati dno kako bi našao koju rupu od crva, što mi je trebalo kako bi je F. mogao pogledati - i kasnije, kada ulovim crva, učiniti par snimaka „najbolje 'eške na svitu“!
„Mjesečev“ izgled dna, nekad bogatog algama i ribama, “zabrinuo“ me je. Činilo mi se da danas neću pronaći niti jednog crva i da će taj dio „zadaće“ ostati neriješen.
Dugo sam ronio unutar 2-8 m dubine (dublje nisam mogao, jer više ne rabim peraje!), ali crva NIJE BILO!
Malo dalje od mene jedan je mladić usidrio barku i tada sam uočio kako i on ide u potragu za crvima. Nisam ga želio smetati pa sam se odmaknuo dalje od njegove barke.
Nakon više od sat vremena ronjenja, bez pronađenog crva i malo umoran, izašao sam van i pogledao što se dešava s udicama.
Ješke su bile pojedene (i najtvrđi dio crva – glava!) pa sam probao štapovima zabaciti dalje i onda loviti. Utvrdio sam kako je u moru PREVIŠE proždrljivih knezova, inače lijepih šarenih (ali „ljigavih“) riba te da ribolov na ovom mjestu - nema smisla.
Pojeo sam sendvič, popio nešto vode, malo popričao s M. i pogledom potražio svijetlo zelene peraje prijatelja F. Bio je oko 300 m udaljen od nas. Očito je nešto našao, jer i dalje je pretraživao usko područje podmorja. Ja sam krenuo do „kolege crvolovca“ i priupitao ga ako je što našao! Rekao mi je kako nije i kako odustaje od potrage za crvom. Potvrdio mi je kako na ovim pozicijama inače ima crva, ali eto danas nije uspio naći nijednoga iako je ronio (imao je svu opremu!) na većoj dubini, na kojoj nije bilo ježeva i gdje je dno bilo obraslo algama.
Kada je otišao krenuo sam na suprotnu stranu (prema jugu) od prijašnje. Nakon dvjestotinjak metara plivanja i pregledavanja dna pronašao sam staništa crva. Dno je ovdije bilo strmije i s puno manje ježeva! Bilo je dovoljno dobro kako bi se crvi tu mogli zadržati.
Vratio sam se do M. kako bi uzeo dvije trapule.
Stigao je i F. i pozvao me da dođem do njega! Na dnu, ispod njegovih nogu imao sam što vidjeti.
Donio je nekoliko „grla“ i dna od većih amfora i par poklopaca. Bio je zadovoljan, jer ispunio je „obećanje“ koje mi je dao kada smo krenuli u ovu našu malu „ekspediciju“! Prenijeli smo komade u pliće more i sve tu ostavili kako nebi  „ješkali“ znatiželju nekoliko pristiglih kupača.
I moj raport njemu bio je dobar. Rekao sam mu kako sam uspio naći stanište crva i tako mu potvrdio (dokazao!) kako crv i ježevi (kad ih je puno!) ne mogu zajedno.
Izašli smo van, malo se osunčati i ugrijati (mada meni nije bilo hladno), napiti se vode i nešto pojesti.
Nakon pola sata otišli smo do trapula. Ponosan na moj dugogodišnnji "staž" u lovu na crve, pokazivao sam mu kako izgledaju rupe od crva, nakon čega je F. zaronio i postavio boce za njihovo izvlačenje.
Konačno, imali smo i "ulov" koji je on namjeravao slikati za svoju zbirku slika o podmorju!
Predugo ronjenje i nevjerojatna bonaca umorili su nas, pa smo polako počeli sakupljati opremu i spremati se za povratak.
Mali problem imali smo u samom kraju, prilikom ukrcavanja stvari u automobil, kada je F. primijetio kako nema naočala. Sumrak i njegove minus (-) dioptrije bile bi nezgodne za noćnu vožnju. Krenuli smo u potragu! Iako smo sve dobro pretraživali, naočala nije bilo!
Sjetio sam se tada tatine sestre, Nade, i njenih zaziva sv. Anti u takvim situacijama i potajice, u sebi, izmolio "Oče naš" za tu nakanu!
Što mislite? Jesam li pronašao naočale?
Jesam i to odmah iza molitve. Jedno staklo bilo je napuknuto, jer je netko od nas nagazio na naočale, ali bilo je uporabljivo.
Krenuli smo put Novog i Rijeke. U planu današnjeg izleta bilo je previđeno da se zadržimo u Sv. Jurju na – pečenoj svinjetini, ali kad sam predložio da to preskočimo svima je – laknulo!
Bili smo dovoljno umorni. Ipak, otišli smo na piće u sv. Juraj i onda laganom vožnjom do moje kućice!
Kada smo stigli, F. i M. pohvalili su moj novi dom i moj uloženi trud. Kod mene smo pojeli po komad hladne lubenice. Kako sam u zamrzivaču imao par lijepih riba (komarča, veliki arbun) i dvije hobotnice, odlučio sam to pokloniti F. i M., jer – iskreno – meni se neda spremati roštilj ili dugo kuhati hobotnicu – SAMO ZA SEBE!
Ovo je bio dobar potez, jer znam da će njih dvoje uživati u ribi. Otišao sam u auto po moju opremu i uzeo par komada od amfora koje mi je F. poklonio. Pozdravili smo se i dogovorili susret uz sutrašnju kavu kod njih, na Krimeji. Naime, sutra je blagdan Uznesenja Marijinog, a kako sam odlučio ići na malo hodočašće po Trsatskim skalinama, poslije obavljenog hodočašća i mise mogu navratiti do dragih prijatelja.
IMA JOŠ!
Lijep dan, ugodno društvo, dobar ulov i krasna priroda umorili su nas, a meni pomogli da se makar na tih desetak sati odvojim od JADA progona moje osobe.
Hvala vam F. i M.!
P.S.
Skoro zaboravih:
imam i jednu malu uspomenu na današnji dan koju mi „podari“ jež.
Plivajući blizu obale udario sam nogom u kamen ispod mora i to baš tamo gdje se je nalazio jež. Skoro pedesetak crnih trnova zabilo mi se je u gornji dio stopala desne noge. Nešto bodlji uspio sam odmah izvaditi, ali je najveći dio trnova ostao u mojoj nozi. Ne mogu učiniti puno, jer je taj dio stopala mekan pa bi „čupajući“ bodlje povrijedio puno tkiva. Moram sačekati da se mjesto uboda lagano upali, da se pojave gnojne kesice oko bodlji i tek tada pokušati povaditi bodlje. Do tada – morati ću potrpiti laganu bol i „pečenje“ na mjestu uboda! Ah, ti ježevi!
KARLOBAG U SUTONU / POGLEDAJTE KAKO IZGLEDA PO DANU!
A.D. / 15. kolovoza 2008. (Vela Gospa)

Danas je važan dan za katoličku crkvu i njene vjernike!
Dan je uznesenja Blažene Djevice Marije u nebo!
U mnoga Marijina svetišta diljem Hrvatske, već od rana jutra slijevale su se kolone vjernika!
Tako je bilo i na Trsatu, poznatom Marijanskom svetištu u koje sam i ja odlučio hodočastiti i tako, u samo osam dana - opet proći po Trsatskim skalinama.
Već oko sedam sati, krenuo sam put Rijeke!
Promet magistralom bio je dosta rijedak pa sam veoma lako i brzo stigao do Pećina, gdje sam parkirao mog „Ferrarija“ i od tuda se polako spustio do Konta!
Svratio sam u slastičarnicu Kont i tu kupio četiri kolača – Padobranca, koje po nekoj navici sjećanja, volim.
Istina, danas je u tim kolačima malo (i to lošeg) kokosa, ali naviku koja živi u meni - nisam mogao zaobići!
Uzeo sam kolače, krenuo do prvih skalina i započeo moje penjanje na brdo - Trsat!
Na skalinama je bilo puno vjernika!
Šapat mnogih molitvi, pretvorio se je u žamor glasova u kojem se je moglo razaznati i osjetiti – ufanje u vjeri!
Do Trsata sam se namjeravao popeti polaganim tempom, ali sam, već nakon prvog niza skalina (desetak skalina), uletio u „moj ritam“ i tako nastavio do samog vrha!
Putem sam molio Majku Mariju i nadao se da će mi Ona pomoći i dati snage i pameti napisati jasan i odlučan podnesak za raspravu na sudu u Delnicama!
Danas sam trebao – samo to i podsjećanje na pokojne roditelje, mamu Vjeru i oca Vjekoslava (slava im!)!
Ova moja razmišljanja i misli o pok. roditeljima, ponekad bi prekinulo nastojanje moga uma da pokuša razumjeti:
zašto smo - samo tu i sada, na putu k Bogu i obuzeti mislima i željama upućenim Njoj i Njemu – pravi i dobri – Božji ljudi?
Ne znam, ali znam da sam, razmišljajući tako i moleći Zdravo Mariju, prebrzo stigao do Marijina svetišta na Trsatu (samo 9 minuta!)!
Ostalo je još dosta vremena do početka mise pa sam odlučio otići vidjeti igralište Dolac.
Krenuo sam tamo.
Na terasi kuće, pored Dolca, ugledao sam nekadašnjeg suigrača („veznjak“) P.-a.
Otišao sam mu se javiti.
Malo smo popričali, utvrdili kako je danas sve zapušteno i napušteno i potom se pozdravili.
Stigao sam na Dolac!
Imao sam što i vidjeti!
Uništeno je sve što je nekad bilo - ponos H.N.K. Orijent!
Mjesto za treninge najmlađih više  - ne postoji!
Igralište je uništeno i zapušteno. Svlačionice su oštećene, a ograda je zahrđala!
Žalosno, no tako je.
Očito je kako danas više nema entuzijazma jednog Bobića, koji je s puno ljubavi i truda održavao igralište Dolac …., danas više nema njemu sličnih ljudi! ...
Nema pravih veterana i igre za „dušu“!
Danas je sve (ili nije) - NOVAC - i zato više nema igrališta Dolac!
Razmišljajući tako o prošlim vremenima krenuo sam do Trsatske gradine i odatle, pored nekoliko „dupkom ispunjenih“ kafića - ka perivoju trsatskog svetišta.
Putem sam susreo poznanike (jesmo li još uvijek prijatelji?) M. i N..
Bili su na misi koja je upravo završila.
N. me je pitao za moj mail pa sam ga uputio da do njega dođe preko mog SITE-a!
Upitao sam ga za doktora Ž. i zamolio ga da ga podsjeti na mene i da ga pozdravi!
Pozdravili smo se, nakon čega sam pošao u perivoj - na misu.
Poluoblačan dan bio je „kao stvoren“ za sve što se je danas na Trsatu dešavalo!
Iznenadio sam se kada sam u najavi mise čuo da će misu (u 9 sati) predvoditi („slučajno“?) fra Zvjezdan Linić, svećenik koji je prije više od trideset godina vodio obred mog crkvenog vjenčanja, i to:
baš tu, na Trsatu - u glavnoj trsatskoj crkvi!
Bilo je to davno pa neću o tome!
Danas to vrijeme, za mene - nema nikakvo značenje!
Nakon obavljene pričesti i odslušane mise prošetao sam Trsatom, kupio si sladoled i krenuo, prema jučerašnjem dogovoru, na Krimeju, do prijatelja F. i M..
Kada sam stigao dočekala me je već skuhana kava.
Uz kavu smo ponovno „prevrtali“ doživljaje jučerašnjeg izleta do Karlobaga i priču o crvima i amforama.
Uskoro su stigli neki njihovi prijatelji pa sam ih, nakon upoznavanja (da im ne smetam) sve zajedno pozdravio i umoran, krenuo kući.
Vrijeme se je pomalo kvarilo tako da nisam žurio.
Danas nisam planirao ići na more!
Ta bio je blagdan, a i umor, posljedica jučerašnjeg pretjeranog ronjenja i današnje šetnje i uspinjanja na Trsat - tražio je i trebao mir!
Kada sam stigao u Sv. Vid podgrijao sam, jučer skuhani DALMATINSKI brudet, pojeo ga kao ručak, nazdravio čašicom hvarskog „malog plavca“ prijatelju Pavlu - i pružio se, koliko sam dug i širok -  po podu moje sobe!
Kunjao sam, ali mira nisam imao!
U dalekoj svijesti stalno sam stvarao i preslagivao različite oblike mog obraćanja i nastupa na sudu u Delnicama (18.08.)!
U tim razmišljanjima kretao sam se iz krajnosti u krajnost, a da pri tome ni u jednoj misli nisam mogao pronaći nešto pravo i dobro na čemu bi mogao sačiniti potreban - scenarij - mog nastupa na sudu!
Bio sam nezadovoljan!
Ipak, kada sam ustao iz tog „budnog“ polusna, oznojen i još više „slomljen“ - sjeo sam za PC i otprve napisao - podnesak i sačinio skicu „nastupa“ mog obraćanja sudu!
Neću napisati što je u podnesku!
Samo ću reći, kako je moja priča za sud - napisana oštrim jezikom ISTINE i kako ne MOLI!
Danas sam ISTINU upotrijebio za slaganje jednog - pravno gledano - neuobičajenog načina obraćanja sudu!
Nakon nešto ispravaka napisanog, shvatio sam kako je sve što sam napisao - GOVOR MOJE DUŠE i kako bi me u tome sigurno podržali moji pok. roditelji!                                                                                   
Danas mogu reći samo ovo:
ORIGINAL NAPISANOG podneska
- koji će biti uručen sudu, tužitelju i svim njegovim svjedocima - dana 18.08.2008. godine - objaviti ću na ovom SITE-u, u ovoj rubrici (dnevni zapis od 18.08.2008.) i to - TOČNO u devet sati ujutro!
IMA JOŠ!
Ovo mogu obećati, jer Bogu hvala, danas postoji bežični Internet preko kojeg ću napisano prenijeti, ma gdje bio - u moj WEB!
Pogledajte u ponedjeljak što sam napisao i kako izgleda RIJEČ - kada se (konačno) zauvijek svemu Zlu i svakom Zlom, kaže: DOSTA (i NE)!
Današnje mirno i tiho jutro, puno vjerskog mira, ljudske patnje i dobrote preobrazilo se je u tmurnu, kišovitu i grmljavinom „bogatu“ noć!
Što li mi ovaj i ovakav dan najavljuje?

Umoran, ali zadovoljan, jer sam napisao podnesak - otišao sam leći!
Odmah sam zaspao!
TRSAT, 15.08.08. - VELA GOSPA / UVEĆANO!
A.D. / 18. kolovoza 2008. (Sud u Delnicama - moj odgovor Zlome /
                                                           parabola o stečaju d.d.-a)

I. dio
(00,00 – 09,00 sati)

15.08.2008. napisao sam ovo:
ORIGINAL NAPISANOG podneska - koji će biti uručen sudu, tužitelju i svim njegovim svjedocima - 18.08.2008. godine - objaviti ću na ovom SITE-u, u ovoj rubrici (dnevni zapis od 18.08.2008.) i to - TOČNO u devet sati ujutro!“

Eto, ispunjavam dano obećanje!
S nestrpljenjem sam sačekao da prođe ponoć - dana 17.08.2008. - i da krenu prve minute današnjeg dana kako bi mogao započeti s pisanjem današnjeg zapisa, kojeg sam podijelio  - u dva dijela!
Ovaj, noćno-jutarnji, dio - zapravo je (meni) jedini važan događaj današnjeg dana, ma što drugo - da se (danas) desi!
Na ročište, u predmetu kaznene tužbe, o sadržaju koje nemam nikakvih saznanja (?!) - nisam otišao! ...
Zašto?
Neću ponavljati napisano u Podnesku kojeg sam, PDF datoteku (format), upravo „uploadao“!
Sve piše u njemu!
I kako i zašto / i radi čega i čemu….!
Sve je tu!
Sada, kada sam sve javno predstavio, mogu reći kako je moj „Odgovor Zlome“ (mogao bi biti naslov Podneska za današnju raspravu!) temeljni obrazac za izradu završnog računa - uništenog dioničkog društva - Pensa!
„Rezultat“ kriminalnog poslovanja većeg djela "dioničara" odavno je poznat, radi čega je izvjesno, da će bez obzira na količinu i kvalitetu sudskih prisila i presuda, koje ću kao vlasnik Trade-a morati otrpjeti - BILANCA d.d.-a, biti - PORAZNA!
Da nema sudskih „repova“ (zla!) moglo bi se, već sada, reći - kako je stečajni postupak završen i kako:
Pensa d.d. - više ne postoji!
Imovinu i „Trade mark“ kojeg ostatak „dioničara“ (progonitelji, lopovi i umalo ubojice - nehumani ljudi!)  neovlašteno PRISVAJA i koristi - pa se samim time i „kiti“ s časti, moralom i dobrotom imena Pensa (što oni nikako ne zaslužuju!) - izvan je domašaja zemaljskih paragrafa, radi čega, kao pravi vlasnik Trade-a Pensa - ne mogu učiniti puno!

Ostaje mi vjera, kako mudrosti davnina i danas vrijede…, kako će izrijeka „oteto, prokleto“-  jednom - reći svoje i kako ću ja ostati „čvrsto na nogama“, ali - i isto tako brzo nestati, ako mi Nepravda i Kriminal pokušaju oteti - OSOBNOST!

Blizu je devet!
Jesu li završili?
Tko zna što su danas pričali: tužitelj, svjedoci, sudac…?
Jesu li svjedoci tužitelja dobili u ruke moj Podnesak?
Što li je sudac odlučio?

Kada saznam odgovore na ova pitanja postaviti ću ih u - moj povremeni dnevnik!
Do tada, zabavite se uz:
moju glazbu, stihove, Dobru knjižicu i priču o OPASNOJ Psihijatriji!
II. dio (09,00 - 22,30 sati)

Točno je to o satima u podnaslovu!
Drugi dio dana skratio sam!
Umorio me ovaj jadan početak dana i zato je tako!
Ipak, ma kako mi danas bilo teško, uspio sam - nakon „obračuna“ i „sastavljanja Bilance“ (I. dio) - učiniti još dosta toga - i to - dobrog!
Ono od jutros nije dobro, ali je TAKO i tako neka bude i ostane!

Ja „niman straja“ i ne triban bulaznit' i pričat priče o ugroženosti, koje bi nekog mogle otirat na sud, u „bajbuk“ ili ludnicu! To čine i tribaju - nečiste duše! Moja je, kako rekoh i napisah - ČISTA - ka' u malog diteta (ovo s nevinom dičijon dobroton objasniti ću kad napišen i postavin Opuscula cerebrum  - jesen 2008.) i zato svaku noć - mirno mogu poć' leć'!

Nakon postavljanja "Odgovora Zlome", na ove „stranice“, osjetio sam potrebu naći se s nekim uz kavu i tada popričati o bilo čemu.
Nazvao sam M.-a i pozvao ga da se nađemo u Crikvenici, na kavi.
Našli smo se, ali kod njega kući, jer ima problema s kičmom i bolovima – pa nije za van! Već dva dana ima jake bolove u predjelu lijeve lopatice, podlaktice i lakta, a kako mu do sada poduzeto od strane liječnika nije pomoglo - odlučio je poći na još jedan pregled, u MEDICO!
Vidjevši ga u muci i boli odlučno sam mu ponudio „moje liječničke veze“ i uslugu prijevoza! Prihvatio je!
Krenuli smo!
Oko 12 sati stigli smo u MEDICO!
Pregledao ga je neurolog i predložio da mu naprave CT (kompjuterska tomografija) pregled! Na našu žalost CT nije učinjen.
Jaka bol u lijevoj ruci i lopatici M.-u nije dozvolila ostati mirnim (svega) tih desetak minuta vremena, koliko je liječniku trebalo da mu učini CT!
Imali smo u rukama samo nalaz neurologa i (još uvijek nepotvrđenu) dijagnozu, koja predviđa upalni proces živca, grč mišića i ...?
Nismo imali pravi „papir“, ali smo svejedno, prema naputku mog prijatelja dr. F. otišli do neurokirurga, s kojim sam već prije bio dogovorio pregled!
Stigli smo oko 13,30 sati!
G. (neurokirurg) je odmah pogledao sve nalaze i mišljenja koja je sobom imao M., malo ga „ispipao“ i rekao mu, kako neće ništa potvrditi ili tvrditi, jer nema MR (ili makar CT) snimak!
Složio se je s preporučenom terapijom koju je M.-u propisao neurolog.
Dogovorili smo se, da M., nakon što se bol u ruci i lopatici smanji (rekao je da će „tragovi“ boli trajati duže vremena!), učini MR i onda (vjerojatno u ovaj petak!) ponovno dođemo do njega.
Pravi je prijatelj i čovjek, taj - G.!
Shvatio je muku mog prijatelja i odmah učinio ono što je (danas) mogao!
Oko 14,30 vratili smo se u Crikvenicu!
Pozdravio sam M.-a i pošao kući.
Već je bilo prošlo tri sata!
Na brzinu sam za ručak pojeo par poprženih ribica i salatu, „nazdravio prijatelju P.“ i polako počeo spremati stvari za more!
Oko četiri sata – krenuo sam na kupanje!
Danas sam (opet) promijenio početnu nakanu, tako da sam, na dan kada Katolička crkva slavi SVETU JELENU (Križaricu!), otišao na kupanje u („slučajno“?) - krasnu uvalu (hladnog mora!) pored Senja!
„Osvanuo“ sam u uvali Sv. Jelena!
Ne postoji slučajnost! Bio sam baš ondje gdje sam morao biti!
IMA JOŠ!
Možda sam tu stigao radi mog umora, moje sigurnosti, da se opustim, da mi bude lijepo, …?
I?
Bilo mi je lijepo!
Uživao sam u bonaci i miru, pronašao i označio (za neke druge dane) dvadesetak rupa od crva, ulovio si tri crva za ješku, ribario (nekoliko arbuna) i umoran, ali zadovoljan stigao kući!
Danas me (kao nekoliko zadnjih dana)  kod „seoske šterne“ nije dočekao moj susjed D. (stariji čovjek, invalid – cer. paraliza!).
Tko zna zašto ga nije bilo?
Odustajem!
Ne ću više o današnjem danu, jer bi tuširanje, večera, palačinke i ovo pisanje bili - dosadno „štivo“ za laku noć!
Uvala Sv.JELENA kod Senja / UVEĆANO!
A.D. / 22. kolovoza 2008. (Rt Kamenjak - Istra)

Priroda! Stalni izazov mom umu i moja velika Ljubav!
Otkrivanje i razgledavanje ljepota naše obale i njenog podmorja za mene - nemaju granica!
I baš sam zato - i radi poziva prijatelja F. i M. na izlet do Istre - odgodio - današnji plan rada i moj redoviti posao i oko 10,30 sati pokupio moje „morske“ stvari te „ferrarijem“ krenuo do Rijeke.
Stigao sam brzo tako da sam već u 11,30 bio na Krimeji.
Nakon čaja i kolačića kod F. pokupili smo njihovu opremu i hranu, ukrcali sve u auto i krenuli do našeg današnjeg cilja – Rta Kamenjak.
Duge godine nasilja komunizma i vojna postrojenja onemogućavale su običnom čovjeku dolazak na ovo lijepo područje Istre.
Sve je krenulo na bolje nakon osamostaljenja Hrvatske i nakon osnivanja J.P. Kamenjak te određivanja Rta Kamenjak kao zaštićenog krajolika, danas označenog kao - značajni krajobraz!
Uska „vrata“ Kamenjaka, točnije - niz bijelih cestica - otvorena su posjetiteljima - odlaskom naše vojske sa rta.
Najjužniji, moru izložen, dio poluotoka Istre danas je poseban floristički, morski (2) i paleontološki rezervat!
Krasi ga velika raznolikost svih oblika, boja, mirisa, zvukova vjetra i mora kao i toplina sunca te mnoštvo prekrasnih uvala, otočića, hridi i pličina.
Oko 12 sati krenuli smo iz Rijeke, ali smo već po dolasku na riječku zaobilaznicu shvatili kako moramo promijeniti naum i, radi velike kolone na zaobilaznici - poći cestom koja ide uz more, istočnom obalom Istre, preko Opatije, Labina i Raše do Premanture.
Meni osobno, ovaj je put draži pa mi se je činilo kako smo prebrzo došli u blizinu Medulina i Pule.
Usput smo se zaustavili na kavi u poznatom restoranu Vidikovac koji se nalazi na uzvisini iznad mora i "vrata" Plominskog kanala.
Lijep dan i relativno čisto nebo omogućili su nam s terase restoran-kafea Vidikovac, uživati u krasnom pogledu na more Kvarnerića i na jugozapadnu obalu otoka Cresa.
Nakon kave nastavili smo naš put ka uvali Debljak u kojoj smo namjeravali ostati do večeri.
Prijatelj F., valjda želeći što prije stići do cilja pokušao je „skratiti“ put, no, tada smo umjesto prema Premanturi otišli u pravcu Medulina, radi čega smo izgubili - nešto vremena!
Konačno, bili smo na pravom putu!
Dva zvonika, koji dominiraju slikom Premanture bili su jasan putokaz ka Rtu kamenjak.
Na „kraju“ mjesta Premanture, kada asfaltnu cestu zamjeni „bijela cesta“ – započinje neobičan „safari“ preko rta Kamenjak!
Da! Idući bijelim cesticama Rta Kamenjak, radi oblaka prašine (najčešće bijele) koji vas uporno prate i koji nemaju namjeru od toga „odustati“ - vožnja Kamenjakom sliči  - safariju!
Nakon stotinjak metara bijele ceste zaustavili smo se ispred naplatnog kioska J.P.Kamenjak i tu kupili ulaznicu za rezervat.
Cijena ulaznice nije velika i prije bi se moglo reći kako je - gotovo simbolična, jer smo za nas troje i auto platili 25 (dvadeset i pet) kuna za što smo još dobili nekoliko reklamnih letaka i dvije vreće za otpatke!
Lijepa gesta J.P.Kamenjak i leci koji daju potrebne obavijesti o „kućnom redu“, životu flore i faune kamenjara i podmorja te o nekim povijesnim i arheološkim lokalitetima - vrijede više od tog „sitnog“novca!
Zaljubljeniku u Prirodu (Natura naturata!) ovaj mali trošak zapravo je - zadovoljstvo - potvrđeno spoznajom o plaćenom doprinosu koji je namijenjen - održavanju i uređivanju posebnih rezervata Rta Kamenjak!
Tražeći dobar pristup moru, kratko smo lutali uskim, bijelim cestama i nakon toga pronašli naš cilj:
uvalu Debljak!
Parkirali smo auto unutar polja brnistre, uzeli stvari i sišli do obale, negdje na „visini“ polovine uvale Debljak, koja je inače dio – jednog, od dva - podmorska rezervata!
Smjestili smo se na ravno položenim i glatkim stijenama, pored plitkog mora i odmah „krenuli“ na „klopu“!
S guštom smo pojeli par sendviča (sir i riblja pašteta – ta petak je!), paradajze, neke kolačiće i malo voća!
Dogovorili smo popodnevni „plan rada“.
Ja sam otišao do jedne „punte“ kako bi „dohvatio“ malo dublje more i tu pokušao udicom uloviti neku ribu!
Sobom sam ponio morskog crva (eunice gigantea), jer pretpostavio sam, što sam kasnije roneći i potvrdio - da ovdje ili nema, ili ima JAKO MALO tih morskih kolutićavaca. Već kod prvog zabacivanja udice shvatio sam kako je i riba u podmorju ove uvale - malo!
Ubrzo sam odustao od ribolova pa sam krenuo u more - na ronjenje.
Malo nakon prvih urona stigao je F., opremljen perajama i maskom pa smo zajedno pošli na ronjenje u malo dublje more (tek 5-6m).
Otišli smo potražiti spužve, jer smo već prije bili dogovorili kako će mi F. danas pokazati i objasniti razliku između „pitomih“ i „divljih“ spužvi.
Ja o tome do danas  - nisam ništa znao!
Ipak, pretpostavljao sam - potvrditi će to „obuka“ - veoma točno, kako je „prava“ spužva kompaktna i relativno tvrda, crna „tvorevina“ – čvrsto pričvršćena za kamenito dno i kako je prilično ravna!
Takve sam spužve već odavno vidio, ali ih nikad nisam otkidao i bilo kako „proučavao“.
Danas sam o njima saznao - puno - i to iz „prve ruke“ pravog „majstora“ podmorja, F-a.
Brzo sam shvatio osnovnu „bit spužarstva“ pa smo F. i ja započeli učestalim uronima „pipkati“ i stiskati tamne nakupine životinja (spunghi). Osim po tvrdoći („prava-pitoma“ spužva je tvrđa), bitnu razliku između „divlje“ i „pitome“ spužve čini i tanki sloj „kožice“ kojom je „pitoma“ obložena, za razliku od „kože“ „divlje“ spužve, koja je deblja, tvrda i neodvojiva (rukom i prstima) od unutarnjeg (donjeg, ŽUTOG) dijela spužve.
Mada smo ronili unutar posebnog rezervata u moru, moram reći kako je, prema mom „ukusu“ i očekivanju - podmorje ove uvale - relativno siromašno!
Od riba uočio sam nešto sitnijih fratara, arbuniće, male trlje, knezove i manja jata osrednje velikih ušata, dok je svega par vrsta algi i ježeva slab pokazatelj „bogatstva“ kojeg očekujete u jednom rezervatu!
Posidonije, kojoj je namijenjen zaseban letak, bilo je samo na većim pješčanim površinama!
Vidio sam i jednu perisku (malu) i naravno - nisam je dirao!
Nakon uspješne „obuke“ (nadam se da ću zato na području Senja uskoro naći, izvaditi i onda „obraditi“ moju prvu spužvu!) F. je otplivao do „naše“ plaže, dok sam ja izašao van, malo se „osušio“ i onda pokupio stvari i otišao do F. i M.
Zatekao sam ih kako, vjerojatno zadovoljni, jer je ugođaj današnjeg dana na Kamenjaku bio divan, drijemaju - „razliveni“ po kamenjaru.
Odlučili smo ostati do sumraka i još se jednom okupati.
Malo prije polaska otplivao sam do „dna“ uvale.
Polako plivajući razgledavao sam pješčano dno i polja „lažine“.
Pokušavao sam uočiti rupice od školjki („glancerice“, brbavice i dr.), ali školjke nisam našao.
Na dnu je bilo nešto rupa od morskih crvića i „lepeza“, koje također nisam dirao!
Našao sam jednu živu kamenicu koju je neki od nesavjesnih posjetitelja Kamenjaka izgubio nakon što ju je otrgnuo s morskog dna (slobodno je ležala na pješčanom dnu!).
Pokazao sam je F. i onda je vratio na kamenito dno.
„Morski doživljaj“ u uvali Debljak „začinila“ je veoma dobro očuvana kućica neobičnog pjegastog puža, koju sam našao na oko tri metra dubine.
Kako se radilo o mrtvom ostatku morskog puža, uzeo sam „puževu kućicu“ i dao je F.-u, koji inače sakuplja školjke i puževe Jadranskog mora.
Kada je vidio o kakvom se pužu radi - bio je presretan i jako zadovoljan.
Stigao je sumrak pa smo užurbano započeli s pripremama za povratak u Rijeku.
Prije toga, na kratko smo otišli do Pule.
Auto smo parkirali kod ulaza u Marinu i šetnjom krenuli prema restoranu - „Dva ferala“!
Naručili smo lignje s prilogom (pržene i pečene) i po dva deci vina za muški dio ekipe, dok je M. odabrala točeno pivo!
Nakon dobre večere i već dosta umorni – krenuli smo doma!
Ovaj put išli smo preko istarskog ipsilona, do tunela Učka i onda u Rijeku.
U Rijeku (na Krimeju) smo stigli oko 23,30 sati. Pomogao sam F.-u i M.-i prenijeti stvari do njihove kuće.
Već oko 23,50 krenuo sam - svojoj kući.
Izabrao sam put preko sušačke Drage i Sv.Kuzma do Hreljina, zatim preko Križišća i Drvenika do Grižana i onda (konačno) u Bribir i Sv.Vid.
Promet je bio veoma rijedak tako da sam već u 00.30 sati bio u mom domu!
Dočekao me je - NOVI DAN!


  SADRŽAJ WEB-aUvala DEBLJAK - Rt Kamenjak / uvećano!
UVALA DEBLJAK - Rt Kamenjak / IstraUVALA DEBLJAK - na odlasku / uvećano! Pisane Crtice - DAN(I) POSLIJE
A.D. / 30. kolovoza 2008. (Rt Kamenjak – Istra / 2. put)

Bura, bura, bura…. i opet bura!
Puše već danima!
Poprilično je ohladila more (makar tamo kamo ja idem na kupanje) pa sam postao nekako bezidejan i nesiguran u sebe i u ono što mi je činiti!
I onda, kada mi se već činilo kako bi danas bilo najbolje malo stati i sačekati da se vrijeme promijeni nazove me moj „deux ex machina“, prijatelj F. - i ponudi mii novi izlet do rta Kamenjak.
„Ovaj put idemo bliže samom rtu, a ti samo ponesi svoj ribolovni pribor da vidim tu ulovljenu ribu! Ostalo je naša briga. Dođi do 11,30 sati.“, poruči mi.
Već oko deset sati krenuo sam iz Sv.Vida kako bi do F.-a i M.-e stigao nešto prije dogovorenog vremena.
Oblačno nebo iznad Učke i Rijeke nije obećavalo lijep dan, no tješila me je činjenica da niska obala najjužnijeg rta Istre i puno mora oko njega mogu ponuditi - više sunca.
Oko 11 sati stigao sam na Krimeju.
Nakon kave i malo ćakula te priče o današnjim „ciljevima i zadatcima“ pokupili smo stvari i krenuli u Istru.
Ovaj put pošli smo riječkom zaobilaznicom prema tunelu Učka i onda preko istarskog „ipsilona“ do Premanture i Kamenjaka.
Nakratko smo skoknuli do uvale Soline (Vinkuran) i do starog rimskog kamenoloma (Cava Romana) kod mjesta Vinkuran!
Posebnost ovog kamenoloma je činjenica da su stijene Cave Romane upotrijebljene za izgradnju Pulske arene.
Parkirali smo se kod rampe kamenoloma i prošetali, danas zapuštenim (i napuštenim), ali nekad važnim „privrednim“ objektom!
Prema nekim napisima u stručnim časopisima vapnenac ovog kamenoloma bogat je fosilnim nalazima pa bi se moglo reći kako su tijela praživotinja glavna „sirovina“ ogromnih stijena!
Tridesetak metara visoke i (okomite) ravne plohe (nastale odsijecanjem stijena) u podnožju kojih još uvijek ima velikih kamenih blokova - doimlju se veličanstveno.
Tražimo nešto za uspomenu.
Nekakav „suvenir“, fosilni ostatak, neku neobičnu kamenu „tvorbu“, no čini se kako ovdje - osim gomile ispisanih grafita, otpadaka od obrade kamena i nešto smeća - nema ničeg interesantnog!
Ipak, u gomili kamenja zaostaloj od obrade stijena ugledao sam omanju kamenu ploču na kojoj se je jasno vidio - fosilni otisak.
Komad kamene ploče dajem F.-u koji oduševljeno prima „vinkuranski suvenir“ i komentira, kako se na njemu nalazi otisak nekog prastarog (morskog?) puža.
Vraćamo se do auta i tu ručamo kako bi izbjegli ručati na plaži.
Krećemo do Kamenjaka.
Ovaj put F., „vodič“ naše male ekspedicije - ne griješi.
Stižemo pred naplatnu kućicu i - samo osam dana kasnije - za ulaz plaćamo 5 Kn manje!
Jedno/glasno/umno zaključujemo, kako je to posezonska cijena i kako je očito manje posjetitelja.
Vozimo, još jedan „bijeli safari“.
Prolazimo pored putokaza za uvalu Debljak (tako piše u letku kojeg J.P. Kamenjak daje posjetiteljima prilikom ulaza, dok je na zemljopisnoj karti ova uvala označena imenom - Debeljak! Što li je točno?).
Nakon prijeđenih par stotina metara, bijeli se put završava.
Do vrha uvale i početka rta Kamenjak – očito je - morati ćemo se malo „prošetati“.
S blage uzvisine, na kojoj smo ostavili auto pruža se lijep pogled na more i početak medulinskog arhipelaga.
Dolje, kraj mora, dočekuju nas lijepe i ravno položene kamene ploče. Prazne su!
Očito je, da za razliku od prije samo nekoliko dana - više nema „navale turista“. (Zaboravih reći: danas je Kamenjak bio obasjan suncem. Oblacima i vjetru - „nit' traga nit' glasa“!)
„Parkiramo“ se koji metar od mora.
Današnji „zadatci“ naše male ekspedicije puno su jednostavniji i bliži svakom od nas.
Danas nema „obuke“ o spužvama, o njihovoj preradi i sl.!
Odlazim do mora po „vodu“ kako bi osvježio „uskuhale“ crve.
Ne govorim nikome, ali želim, unatoč nezgodnom terenu za ribolov, uloviti neku ribu kako bi „podmirio“ želju F.-a da „vidi tu ulovljenu ribu“!
Postavljam štap i odlazim na kupanje i ronjenje.
Odlučio sam pronaći rupu od crva iako konfiguracija i istureni položaj dna (obala otvorena prema jugu) ne nude dobre uvjete!
Našao sam ga!
Rupu od crva našao sam slučajno kada sam sa dna otišao uzeti veću „kućicu“ od školjke – kunjke. Školjka je za dno bila pričvršćena nitima paučine kojom inače veliki morski crv oblikuje „vrata“ svoje kuće.
Priznati ću:
ovaj „pronalazak“ crva bio je slučajan, jer na dubini od oko 5-6 m crve više ne tražim i ne lovim!
(Na rtu Kamenjak u plićem moru velikog crva - sigurno nema.)
Nakon spoznaje kako bi za nuždu čovjek mogao i na ovako „razvaljenom“ dnu doći do „najbolje ješke na svitu“ otišao sam do plićeg mora. Želio sam na ravnim pločama dna pokušati naći, prije spomenute kunjke (mušule). Naravno, žive!
I našao sam ih. Bilo ih je dosta. Bile su osrednje veličine pa sam ih počeo sakupljati kako bi si „priuštio“ obrok od tih - „slasnih plodova mora“.
Nakon skoro sat vremena provedenog u moru (to u Smokvici i uvali Sv.Jelena kod Senja – danas ne bi bilo moguće!) izašao sam i pogledao gdje je F.
Po običaju, ronio je, „prekapao“ dno i tražio neku neobičnu spužvu, školjku ili kojeg puža.
Otišao sam do štapa za ribolov i pogledao što je s ješkom. Ješka je bila nedirnuta, ali sam je ipak promijenio i onda ponovno zabacio malo dalje - na pješčani dio dna (što sam vidio roneći).
Bio je to dobar „potez“!
Nakon par minuta štap se je „zaljuljao“, a najlon zategao.
Pokazao sam to F.-u, koji je u međuvremenu izašao iz mora i onda otišao vidjeti što je na udici!
Rolu s najlonom motao sam brzo kako bi izbjegao dodir s kamenitim dnom!
Uhvatio sam oradu od četrdesetak dkg, kraljicu mora koju na mom otoku zovu - komarča.
Nakon ponosno „dokazanog“ – sebe/ribara, ponovno sam naješkao udice i zabacio ih na isto mjesto!
Malo „ćakule“, sokovi, voda i malo slatkog (da izbjegnemo hipoglikemiju, jer stari smo!) zabavili su nas, no nova je orada ubrzo prekinula našu „kamenjarsku meditaciju“.
Požurio sam do štapa i nakon malo „igre“ s plemenitom ribom – imao sam i drugu komarču.
Na kamen Kamenjaka položio sam obje ribe kako bi ih uslikao. Naravno, obje sam namijenio F.-u i M.-i.
IMA JOŠ!
Moj današnji zadatak uspješno sam obavio.
F. je sa svojim odrađenim „poslom“ također bio zadovoljan, jer imao je fosil i spužvu neobične boje.
Zadatak M.-e riješen je već i prije polaska na Kamenjak!
Njena pripremljena hrana koju smo ručali u kamenolomu Cave Romane - bila je odlična.
Nakon još malo kupanja počeli smo s pripremama za povratak kući.
Odlučili smo se vratiti istim putem kojim smo i došli - preko „ipsilona“ i tunela Učka.
U Rijeku smo stigli oko deset sati, uvečer.
Kod F.-a i M.-e osvježili smo doživljaje današnjeg izleta i, nadam se, saželi ih u lijepa sjećanja.
M. mi je dala teglu tek napravljene marmelade od smokava i šljiva, nešto pohanog mesa i kutiju napolitanki.
(I rekla mi je nešto, što sam ja prihvatio - no o tome ću jednom drugom zgodom!)
Pozdravili smo se i na rastanku dogovorili skori izlet do Raba i Lopara!
Krenuo sam mojoj kućici.
Idući skalama prema autu razmišljao sam o ovom danu i još puno takvih - „IZNENADNIH“ i „neobičnih“ dana!
Nije li i ovaj dan, kojeg jutro nije obećavalo ništa posebno - neka(kva) PORUKA?
Zar se sve lijepo današnjeg dana nije desilo nakon što sam „razapet“ između svakodnevne želje i misli kako danas treba „stati na loptu“ (koju su mi bura i hladno senjsko more ponudili) - uletio u slijepu ulicu mog egoizma i moje potrebe da namirim „svakodnevne“ želje?
?
Danas je (za mene) bio – krasan dan!

PISANE CRTICE - moj povremeni dnevnik
CRO
mojim roditeljima, njoj i prijateljima - T.P. Vincit pertinax bonitas! HVALA VAM ŠTO STE POSJETILI OVE STRANICE!
CENZURA u RH! VJEČNU BORBU DOBRA I ZLA TREBA RAZUMIJETI (SHVATITI) U DUHU TRAGEDIJE I ONDA JE TO PODVIG - DUHA! TPC
dsgn: TPC © TPenCRO 2008 - 2011