UMJESTO UVODA - priča o proživljenom determiniranom kaosu
Početi ću s kraja, zapravo s pitanjem:
nije li sve što doživljavamo i proživljavamo običan, jednostavan test koji ne treba neko rješenje - neki rezultat ili zaključak, ali koji nam kroz stalno prisutni determinirani kaos želi približiti, objasniti ili točnije, OMOGUĆITI i DATI - da spoznamo nešto o nama samima, o našim vlastitim slabostima, nemoći i svemu LOŠEM, čemu se živeći na ovoj zemlji - teško ili nikako ne možemo oduprijeti!?
Razmislim li o ovom "filozofskom" razmišljanju kao nesavršeno, ali Božje biće - odgovor je lako naći!
Sve je tu! U nama!
Sami smo krivi za svaki kaos, nepravde, patnje i nevolje koje NISMO, radi nekih osobnih razloga, htjeli i željeli - mada smo mogli - izbjeći!
Tako je to od pamtivijeka!
Ne živimo DEKALOG (deset Božjih zapovijedi) i zato nam je tako!
Sjetimo se "bibiljskih Izraelaca"!
Samo su ih velike nevolje vraćale Bogu na put!
Ropstvo, glad, bolest i progoni bili su svijetli trenutci njihova odnosa s Bogom!
Slično je i danas! Rješenje je jednostavno!
Čovjek odavno propušta (ne želi!) razumijeti razlog postojanja determiniranog (dozirani, određeni!) kaosa, kao pravila življenja na Zemlji, i tako naći put k Njemu! Jednostavno je to, ali još uvijek čovjeku predaleko i radi puno "razloga" - nerješivo!
Kapital, nasilna "demokracija", interesi industrije, politike i raznih lobija, želja za dominacijom i drugi slični "svjetski trendovi" velika su prepreka čovjekovu konačnom razumijevanju stalno prisutnog nereda na Zemlji!
Možda ne razumijete ovako opisano uvodno razmišljanje?
Dobro! Sve do sada napisano sažimam u obično pitanje!
Pitam: zar nam je za sve loše u našem životu - zaista kriv Bog - SLIJEDOM čega ONDA MOŽEMO TVRDITI DA GA - NEMA!?
Molimo ga, a On šuti!
Šuti, jer Ga nema, kazuju Bezbožnik i Nevjernik koji odgovor na ovo pitanje ne trebaju!
Oni ionako sve vrednuju statusnim vrijednostima unutar nekog društva, punim džepom, zdravom hranom, kemijom vitamina i minerala, đogingom, tabletama "sreće", moći, nasiljem, ...!

S druge pak strane, „protivnik“, zapravo jednako-važan dio mene (obitelj) koristeći moje iskreno i ishitreno (dalmatinsko naslijeđe?) reagiranje i za njih neobično poimanje mojih želja i ideja, k tomu, opterećen svojim „vizijama“ (možda božjim?), rješenjima i zarobljen materijalnim, ujedinio je snage u nastojanju da me odbačenog i ostavljenog na brisanom prostoru nekakvih priča o zlostavljanju u obitelji - isporuči (svojoj) pravdi – samo radi potreba njihove „istine“ o nekakvu pravu na tuđe (moje!)!
Prirodni (majčinstvo) i jasni međusobni odnosi ostatka, nekad moje, obitelji povezani interesom za tuđim i priča o „umobolnom ocu“ široko predstavljena okolini u kojoj živimo, dodatni je, nazovimo ga opći i „društveni“ teret (uteg), koji je trebao poslužiti otežavanju moje situacije i priključiti se, naravno s negativnim konzekvencama, svim pravcima napada na moj dignitet, slobodu, osobu, zdravlje i - imovinu - radi koje je (imovine!) u glavi mlađeg sina smišljen jadan i perfidan scenarij prema kome je materijalno-financijski „ostatak“ mog nasljedstva trebao postati, radi njegove navodne „zaštite“ od „rasprodaje“ i „zaštite“ mene osobno (!?), tuđa „prćija“, zapravo ništa doli obično oteto – vlasništvo (?) - djece i bivše supruge - izdajnika!
Bez obzira na navedene „razloge“, razmišljanja i ideje kojima punoljetne osobe opravdavaju pohlepu i „bespoštedni rat“ protiv oca-supruga, već sada je jasno da je sve navedeno daleko od pravde, Istine i bilo kakve priče o Bogu, unatoč silnom nastojanju da se sve s njihove strane učinjeno (o)pravda upravo  – Bogom!
„Jezik“ misli i namjera, kojeg već spomenuh, u zajedništvu sa sebi dodijeljenim „apsolutnim“ pravom (možda Bogom danim?) da se (pr)ocijeni, osudi i presudi ocu, postao je moćno i opasno sredstvo u obračunu s neistomišljenikom (ja), koji bi zadovoljenje i miran suživot u zajedništvu s obitelji mogao imati samo ukoliko za ostatak svog života prihvati:
- s njihove strane nadzirano - trovanje psihijatrijskim otrovima,
- česte posjete psihijatrijskim ustanovama i
- nikakvu osobnu samostalnost, uz istovremeno   prihvaćanje   njihove   "istine" o pljački moga - kao nekoj samoj po sebi normalnoj činjenici!
Strašno!
Slažem se!
Strašno je to što napisah!
Upravo radi strahote čovječjeg bezumlja odlučio sam zastati na posljednjoj skalini grubog nasrtanja na mene, prestati emotivno odgovarati  na opasne provokacije i tek nešto prije nego što sam trebao, guran pohlepom, upasti u pakao tuđih „potreba“, „želja“ i „istine“ - sačekati!
Svjestan (djela) osobne odgovornosti za sve kroz što sam prošao odlučio sam poslušati razum i Boga i nametnutom kaosu reći "ne!", mada sam cijelo vrijeme pomišljao na poneka „uobičajena ljudska rješenja“, kao što su:
- mirenje sa sudbinom (netipično ponašanje za normalna čovjeka),
- „kaubojski“ obračun,
- traženje istine i mojih prava kroz pravni sustav, ili pak.......? Što?
U trenutcima progona i dok sam pisao dio ovog teksta činilo mi se kao da nema nekog suvislog i pravednog rješenja.
Pitao sam se: "čemu onda ovo pišem?"!
Zar pisati radi „pražnjenja“ duše?
Radi „pročišćavanja“ vlastita uma ili pak plemenite nakane da će napisano nekome pomoći u izgrađivanju osobnog identiteta i obiteljskog života?

Sada mogu reći:
pisao sam isključivo kako bi moje životno „potonuće“ u mračne dubine filipinske brazde iznio pred vas čitatelji, kojima sve napisano ostavljam na prosudbu o književnoj, znanstvenoj, filozofskoj, psihološkoj, teološkoj, ljudskoj, poučnoj i svakoj drugoj vrijednosti, ali i kako bi vam, suprotno želji i potrebi mojih progonitelja, pišući, obrazlažući i analizirajući doživljeno, dao priliku proniknuti u moj i njihov um - ali i u moju dušu - čovjeka, oca, vjernika i stradalnika!
Napisao sam ovo, (pre)uredio i dopunio napisano kako bi vam moja muka, bude li trebalo, mogla biti svjetiljka u vašoj najcrnjoj noći!

Na putu objektivnog iznošenja „događanja“, kao najveća prepreka stajala mi je moja osobna, subjektivna neobjektivnost definirana mojim stanjem tijela, uma, duše, osjećaja i razmišljanja!
Vjerujem da sam ovu prepreku uspješno savladao, jer bi se u suprotnom moglo ustvrditi da je bilo što - više od do sada napisanog - zapravo nepotrebno!
U nastavku pisanja moja „djelašaca“ koja upravo SADA (4./2008.) preslagujem u DOBRU knjižicu dopunio sam mojim osobnim pogledima i stavovima o nekim ljudskim, teološkim i drugim aspektima proživljenog , doživljenog i NAUČENOG!

DIGERESIJA!

Krajem 2006. godine na ovom sam mjestu bio prekinuo pisanje i u pauzi pisanja otišao prošetati do grada. Putem sam tada susreo mladi bračni par za čije psihičke probleme jednog njihovog  djeteta i mlade majke* otprije znam! Razgovor s njima, tijekom kojeg sam osjetio silnu želju majke da mi povjeri neke probleme i sasluša moje mišljenje, potaknuo me je na zaključak o nužnosti nastavljanja i dovršavanja mojih „djelašaca“! Njena priča, mada drugačijeg sadržaja, ukazivala je na ogromnu muku obitelji i teško savladive prepreke koje su pred njom! Iskrena tuga koju osjetih radi okrutnosti (pro)življenog i silan strah mlade žene bili su mi dovoljni kod određivanja „terapije“ za njih! Pomislih kako njima mogu pomoći samo Bog, hrabrost i razumijevanje pa sam im to i rekao! Kazao sam im i kako ću im, kad moju muku stavim na papir, napisano pokloniti! Zašto sam to rekao? Pa zato, jer sam i opet, po tko zna koji put, danas, shvatio svu bijedu života lišenog istine, podrške i običnog, ljudskog razumijevanja – obične - ljudske riječi!
/ *danas ova mlada majka i žena hrabro ide u susret životu - i više ne "troši" psih. "lijekove" !/

(ZATO) NASTAVLJAM!

Prije „ulaska“ u naslovnu temu Dobre knjižice, dakle mojih razmatranja o apsurdu, zahvalnosti, zamjeni teza, izdaji i prijevari, snovima, prijateljima i dr. moram istaknuti kako sam moju „borbu“ s njima, ma kako završila, unaprijed odredio kao poraz, jer oni su - IPAK - JA!
Nije li već i pisanje ovakvim stilom - poraz? Rekoh tada: "no, neka bude!".
Moja „taktika“, koju sam morao smisliti i upotrijebiti, kao i „cilj“ kojeg sam tada želio dostići, bili su dijametralno suprotni svemu što sam želio!
„borba“ s njima, koji su mi doslovce, više puta ugrozili život, tjerala me je da upotrijebim ljudski racionalne metode slične njihovima te da uzvratim bespoštedno i oštro...., ali....! Imao sam jedan problem!

                                                                                                      

Kako će se inače za meni (u)činjeno „oni“ opravdati pred Bogom, rodbinom, susjedima, prijateljima i sumještanima - ako ja nisam kriv?
Da kriv sam!
Priznajem - kriv sam,
-  jer nisam znao umnožiti kapital i tako djeci osigurati siguran život;
-  jer sam oduvijek brinuo o djeci;
-  jer sam sinu i nevjesti, dozvoljavajući   upis  hipoteke, sredio kredit za kupnju stana    (kojeg su prodali te se, dok sam bio u bolnici - uselili u moj stan!);
-  jer sam vjerovao (ex) supruzi i prenio kuću na njeno ime, uvjeren da me nikad    neće izigrati;
-  jer sam..........našao NJU, moju pokoru i zlo umotano u vjerski fanatizam i
-  jer sam mojom dobrotom hranio podmukla srca mojih današnjih progonitelja!
Da! Kriv sam!
Ta ostario sam, nemam niti novaca, a i još sam živ!
Smetam!
Ipak, jer ne želim ništa više od obične istine, reći ću, ma kako se teškim i bezbožnim činilo i ovo – Istinu:
veliki dio novca od, kako oni kažu, rasprodanog, ali isključivo mog naslijeđa, potrošio sam na njih, nezahvalne i podle „vjernike“, sinove i suprugu, koji su u „strahu i brizi za mene“ prijevarom mojeg liječnika, lažući o mom zdravlju, podigli uputnicu (?) na moje ime i s njom pokrenuli policijsko-liječnički progon, kojim su me uz ugrozu života pokušali „spremiti“ na psihijatriju!
Krasno!?
No, propustili su nešto!
Nisu računali s Istinom, naravno pravom, radi čega pseudobriga za oca, prema ideji mlađeg sina i sinopsisu starijeg sina i ex. supruge nije prošla!
Ipak, ... završio sam u bolnici, ali na kardiološkom odjelu!
Pogađate?
Zaboravljen i sam, ostavljen liječnicima na brigu, dok je kolektivni um egoizma, pohlepe i mržnje prenosio vlasništvo moje kuće na sina - „razmetnoga“ - i pritom mi panično otimao svaku moju napisanu misao, riječ, pjesmu, crtice za knjigu – ne bi li nešto našao čime će opravdati svoj lopovluk i moj progon!
No, nisam gubio ni nadu ni vjeru!
Vjerovao sam u suživot s njima ma koliko se to već tada činilo ludim!
Vjerovao sam, no nisu mi došli u posjetu! Nisu mi donijeli toplu riječ nade, poneku naranču, donje rublje, pidžamu …..! Bio sam sam, ali - kako rekoh - imao sam prijatelje!
Kao i danas, i tada su bili tu i … došli su!? (Njihovu pidžamu i danas imam!).            Nakon petnaest dana vratio sam se „kući“!
Na ulaznim vratima kuće „mojima“ sam ostavio presliku otpusnog pisma i nalaze vjerujući da će „božja pravednost svetice“ supruge-majke uočiti ozbiljnost situacije i pokazati malo milosrđa i volje za sređivanjem odnosa!
Pogađate?! Prevario sam se!
Ondulacija atrija i mogući krvni ugrušak, srčana ili moždana kap, dakle stalna opasnost po moj život, za „moje je pravednike“ bila obična gluma i prijevara!
Ovaj put liječnici nisu bili ništa drugo doli bedasta grupa hlebinskih naivaca!
A trebao sam ići na kardiokonverziju (3)!
Progonitelji su mogli započeti s provođenjem „rezervnog“ scenarija za konačno discipliniranje i podčinjavanje oca!

Zaključavanje ulaznih vrata kuće, mijenjanje brave, udaranje po meni, iskopčavanje struje u djelu kuće u kojem sam živio (bila je zima!) i sl. trebali su mi dati do znanja kakvog me žele i tko je „gazda“!
Nisam izdržao!
Pokušaj bijega u samoću neslavno je propao!
Glup, jer vjera u (ne)ljude može biti upravo takva, glupa, obratio sam se „mojima“ s puno nade i pokušao bilo što dogovoriti!
„dogovorili“ smo se! I opet na moju štetu!
Ucijenjen, pristao sam otići na psihijatriju ne znajući kuda idem!
Popustio sam!
Još jednom, želeći dobro, učinio sam ogromnu glupost!
Da sam tada znao što danas znam o psihijatriji, metodama „liječenja“, „lijekovima“ i „liječnicima“ nikad ne bi udovoljio bolesnoj želji „obitelji“, koja je za  liječnike imala spremljenu priču o „bijelim miševima“ s  kojom su mi navukli novu, na sreću netočnu, zapravo lažnu – dijagnozu, radi koje ću godinu dana kasnije imati velikih problema u nastojanju da obranim moju osobnost (duhovnu dušu!), slobodu, dignitet i - sasvim običan život!
Sebe!
Sumanuti organski poremećaj, nova dijagnoza pod šifrom 06.2, mada ničim dokazana, trebala je odrediti moj daljnji život i podrediti me svim interesima, željama i potrebama „moje“ obitelji!
Vratio sam se sa psihijatrije, iako su me „moji“ nerado, točnije, jedva (?!) došli „preuzeti“!
Stigao je, za njih, dugo očekivani dan!
Tijelo mog zombi-lika, bez znakova uobičajene aktivnosti, otrovano sumnjivim „lijekovima“ vraćeno je na uporabu „obitelji“, kako bi ona, hineći milosrđe i skrb za me, mojom „novom bolešću“ „dokazala“ ispravnost i opravdanost meni nanijetog zla, nepravde i njihova zločina (?!) prema ocu-suprugu!
Niste zaboravili?
Sveta riječ Istina, taj danas jako rastezljiv pojam, previše nategnuta, trebala je opravdati progon, ugrozu mog života, prijevaru i pljačku moje imovine, ali i prikazati me (naravno, netočno!) – šizofreničarom!
Zlo mi je bilo veoma blizu, a ja ga, naivno uvjeren da ću sve nekako izdržati, nisam vidio!
Strahota življenja bez osjećaja za sebe i svega oko sebe („lijekovima“ drogiran!), što je trebalo biti pripisano nuspojavama „suvremenog liječničkog tretmana“ u liječenju nedokazane sumanutosti, također je bila  – zlo!
Srećom, nisam bio sam!
                                                      Bog je uvijek s nama!

Bio je i sa mnom pa su „egzibicije“ moje supruge s čitanjem ulomaka iz Biblije, i nekakve molitve namijenjene poboljšanju mog jadnog života, ostale obično, bezbožno vraćanje („čaranje“) slično njenim halucinacijama, trabunjanju nerazumljivih riječi i nekim njenim (drugim) „pojavama svetosti“!
Shvatio sam!

(3) Kardio-konverzija = korekcija nepravilnog rada srca el.strujom!

Manirom vrsnog košarkaša počeo sam s opasnim "lijekovima" gađati WC školjku! Nedefinirane glavobolje, bezrazložan strah, teški zatvori i krvarenja, cjelodnevna „uljuljanost“, bezvoljnost i nikakvo razumijevanje svakodnevnih pojava polako su počeli ustupati mjesto - Istini!
Da, Istini koju mi po tko zna koji put, u običnom, malom događaju, ponudi Bog!
Bilo je to ovako:
U jednom od najjadnijih dana mog života pokušao sam prazninu i bezvoljnost ispuniti mojom strasnom navezanošću na glazbu! Ali?! Sve je završilo strašnom spoznajom da mi ništa, od inače jasno definiranih zvukova i glazbe, nije jasno! Mali ostatak svjesnog uzbunio je moj um! Panika i pokušaj razumijevanja događaja ukazivali su na jedini uzrok potpune slušne (pridodali su joj se i vizualna i umna) dezorijentacije. „Lijekovi“ su, sada je to bilo posve jasno, zagospodarili većim dijelom moje svijesti i zaprijetili mi uništenjem svjesnog (bogomdanog uma)! Sve moje emocije, dobronamjernost, milosrđe i dr. protumačeni kao, kako rekoše moji, oblik šizofrenije, počeli su mi se obijati o glavu! Nastojanje da dođem do nekog rješenja za sebe i želja da ne „popušim“ život, navukli su mi neugodnu situaciju i doveli me do samog ruba propasti razuma! Shvatio sam opasnu moć „teške dijagnoze“, svakodnevnog uzimanja miligrama otrova i u mene, vješto „ubačenog“ vjerskog fanatizma, što me je u zadnji čas natjeralo da odglumim, ovaj put stvarno, poslušnog i drogiranog supruga-oca i da odlučno nastavim igranje košarke s navodnim „lijekovima“!
(Čuvajte se liječnika /Danajaca/ i kada vam lijekove  /darove/ daju!)
Sada znam da me je ničim dokazana te nestručno (dali namjerno?) i površno utvrđena psihijatrijska dijagnoza dr. "Pticoubojice" mogla koštati glave!
„Dobronamjernost“ moje djece, iskazana kroz redovito kupovanje skupog „lijeka“ tek danas, dok slažem napisane crtice o prošlim događajima, pokazuje mi njihovu „iskrenu“ pseudo brigu za oca! Znali su, a to kazuje i internet, da su miligrami Rispolepta (naziv „lijeka“ - ubojice uma) siguran put ka ovisnosti o pomoći drugih osoba i siguran put - u Nebo!
Mojem stradanju u tom vremenu doprinijela je fanatična „vjera“ ex. supruge, koja me je sustavno djelujući kroz i za „vjeru“ uspjela „navući“ na glupo tumačenje i prihvaćanje običnih stvari i pojava, kao nečeg „svetog“ i „božjeg“!
Ovakvog „vjerskog djelovanja“ supruge nisu bila (traje to i danas!) pošteđena niti moja djeca (i moja nevjesta!) koji su postali robovi, medicina kaže - ovisnici - vjere, s jasno vidljivim posljedicama po njihovu osobnost i normalno življenje, opterećeno svakodnevnim „lizanjem oltara“ i siguran sam, velikim nemirom u duši! Da ne tupim: od pakla vjerskog fanatizma ex-supruge i propasti uma spasilo me je hodočašće do Međugorja i moje (malo zakašnjelo) ispravno tumačenje malih Božjih sličica, lišeno velikih doživljavanja Boga, u kojima sam „našao“ spas od droge („lijekova“) i čvrstu vjeru da ću doseći (pogađate?) pravu (nepodešenu) Istinu!
Znao sam da će moja obrana digniteta, vlastitih stavova, osobnosti, slobode i traženje istine o mojoj „bolesti“, čak i ako bude lišena komfora toplog doma, ali i obične pristojnosti, čovjekoljublja i milosrđa „mojih“ - biti uspješna!
Zvučati će nevjerojatno, ali početak mog „nicanja iz pepela“ započeo je s novim napadom na mene i novim stradanjima!
Povod novom napadu, nakon prividnog smirivanja odnosa, izvedenom prema starom obrascu, bila je moja iskrenost i želja da novac za psihootrove (1.000 Eu/g.) ne bacam (doslovno!) u WC školjku!
Kazivanje Istine teško je pogodilo, sada već dobro otrovane umove – „mojih“!

Ako svemu pridodam i činjenicu da sam precizno i bez okolišanja supruzi rekao kako s njom više ne želim živjeti (u međuvremenu sam se preselio u manji dio kuće) jasno je da je fitilj bombe „kolektivne mržnje“, učinjene od vlastitih „vrijednosti“ i pseudopobožnosti, bačene na me bio - upaljen!
Detonacija je odjeknula snažno!
Bez ikakva povoda ponovno prozivanje oca-supruga „luđakom“, uz sve navedene ciljeve koje je takvo postupanje trebalo opravdati, počelo je bivati jedini „lijek“ i „terapija“ - umirućih duša!
Nove nevolje dovukle su mi nove progone, prijetnje, i....konačno (4) istjerivanje na ulicu - iz moje kuće!
Lažima, obmanama, prijevarom i pokvarenom lukavošću trebalo me je satrti!
Ta, tko sam ja da ex.-supruzi ometam vjersko iživljavanje, a djeci slobodno raspolaganje, mojom imovinom?
Tako je! Ta tko sam?
Nisam im dao blagoslov za pljačku i zato sam...?!
Čudovište koje treba uništiti?!
Za djecu i ex.-suprugu očito sam postao nitko i ništa!
Najgora sam vrsta ljudi, koja se ne da oblikovati prema potrebama fanatika i koja nikad nije „igrala ispod stola“!
Čovjek sam koji nikome ne da svoju slobodu, koji je predobar i iskren, radi čega je na samom kraju ove tužne priče, na moju ljubav i brigu za djecu, uzvraćeno vražjim odgovorom: progonom i (mislim!) mržnjom!
Neću opisivati, kako jednom napisa moj pok. otac, nove nevolje!
Navesti ću samo kako ni novi (zadnji!) kolektivni napad  na mene, kroz udruživanje zaluđenih umova, nije „ponudio“ ništa novo!  Sve je već prije viđeno i pretrpljeno! Ovaj je put samo intenzitet napada bio jači, čemu je doprinio „uspješno“ presađen „tumor misli" o ocu-vragu (?!) iz mozga ex.-supruge u lobotomizirane mozgove moje djece i nevjeste! Moj očuvani izgled, um i navodna izdržljivost, protumačeni su vražjim djelom!? Nasilne molitve pored mog kreveta izrečene od moje nevjeste i ex. supruge, u stilu kakvih egzorcista - kazuju sve! Ludilo je trebalo žrtvu!
Iako su ovaj put upotrijebljena „ubojitija“ sredstva i učinjene (nepopravljive?) veće štete - preživio sam!
Ponekad mi se učini kao da ću i „njih“ nadživjeti i to samo Istine radi, jer mada sam veći dio ovog teksta napisao puštajući mom „neoprostivom umu“ da se književno iskaže - znam - da nisam zao!
Suprotno zaluđenoj, fanatičnoj i beskrupuloznoj „obitelji“ ja nisam nikoga, radi sebe i svojih  neopravdanih  „potreba“  i  želja:  osiromašio,  pokrao,   maltretirao, dovodio u životnu opasnost, progonio lažnim prijavama, istjerao na ulicu i ...... egzorcirao!
Da! Zapravo sam dobar, jer je moje jedino „zlo“ pohranjeno u meni kao sjećanje na jad i bijedu umišljenih poštenjačina, koji su nastojanja svoje „udruge zlog“, opravdavali nekakvom “brigom” za oca-supruga!
Pokušali su mi uništiti život!
I? Nisu uspjeli!
Bog im nije dao!
Nije im dao moju smrt i potpuno stradanje, jer je želio, najprije meni, a kada ovo bude u vašim rukama čitatelju - i vama, ali i mnogim drugim osobama, pokazati svoju čovječnost, staru dvije tisuće godina!
Čovječnost dokazanu na križu!

Neka i ovaj moj križ, napisan teškim, ali istinitim riječima koje optužuju, ali ne sude, bude putokaz razumnom prihvaćanju SVAKOG čovjeka i poticaj istinskom čovjekoljublju, lišenom „matematike beskrupuloznih osobnih interesa“, mržnje, iskazivanja moći, pohlepe, samodopadnosti i vjerskog fanatizma!
Bog je u malim stvarima koje svatko od nas može uočiti, ali koje moramo znati razumijevati uporabom jedinog što je u nama izvanjsko, umom - od Boga dobivenim!
Vjera bez razuma može se prometnuti u fanatizam, a tada ..... može biti kasno!




ZAKLJUČAK

Radi osobne želje da skratim napisano na manji broj kartica rukopisa, odabrao sam komentatorsko-telegrafsko-subjektivni prikaz složenih odnosa i događanja u obitelji, djelom lišen preciznog i kronološki točnog redoslijeda događanja i navođenja imena osoba koje su u „priču“ bile uključene, napisan „nepomirljivim“ jezikom strašne istine, kako opisivanje ne bi bilo preopširno i suprotno mojoj ideji da napisanim „djelašcem“ potaknem ljude na razmišljanja o čovjeku i Bogu,.... o našoj, ljudskoj gluposti, i „rastezljivoj“ istini, radi čega ne uspijevamo na vrijeme osjetiti i spoznati pravu vrijednost – malih ljudi, stvari i događaja, koje nam, već od samog ovozemaljskog početka, kroz duh i um naš, podari Bog!
Primjećujući i osjećajući vedrinu ili pak oblačnost i tmurnost neba, pjev ptica, nicanje biljaka, igru djece, šum mora, ljepotu glazbe i slika, neukrotivost planina, ....... i naravno, još puno toga – ljudskog i tako običnog - uvijek ćemo - i ponovo, svakog svog časa na Zemlji, ostati lišeni Zlog u nama, jer znati ćemo - za Njega!
Čini mi se da je za početak obnove i izbavljenja od Zlog i mnogih „bolesnih“ stanja tijela i duše, svakome od nas, dovoljna - samo - prava riječ!
Ima li je kada nam je potrebna?
Razumije li nas okolina u kojoj živimo?
Jesmo li zaista bolesni?
Možemo li biti kao Ilibagize Immacule?
/Otkrijte tko je ona, kako je postupila u najtežim trenutcima svog života i nismo li i mi - kao i ona - DUŽNI preživjeti KAKO BI SVIJEDOČILI?!/
Želim MOĆI (u)činiti kao ona!
ŽELIM opet sresti MOJU "ŽENU U BIJELOM" radi koje su mi krivovjernici željeli do kraja mog života "NAVUĆI" LUĐAČKU KOŠULJU!
I na kraju, vjerujte mi:
ponekad, kad nam je loše, ali kada uspijevamo razumjeti da su dva i dva četiri, opasno je osloniti se na farmakološke pripravke, tkz. lijekove i liječničke „terapije“! Ta nije li sve, ipak, samo biznis?
Nismo li samo broj u datotekama liječnika?
Grješke mogu biti kobne!
Ne hranite Zlo!
Imajte uza se poneku riječ podrške i razumijevanja za sebe i za potrebite u vašoj blizini, ali i neophodnu vjeru u sebe i Njega!

- 14 -                                       DOBRA KNJIŽICA   

Ja Vam pak, radi podrške vašoj ev. „borbi“ s nevoljama koje nam naš ovozemaljski život obilato „nudi“, moje riječi utjehe i nadam se poticaj za prihvaćanje trpljenja i nadu u izbavljenje - napisah!
Zapravo, oduvijek sam bližnjemu bio pri ruci pa bih bio sretan kada bi vam ova „knjižica“ pomogla upoznati i spasiti sebe, ali i pomoći drugima  – Čovječe!
Zaista, mnoge patnje i nisu ništa drugo doli odgovor zlu!
Kako je patnja sama po sebi Misterij (5) jasno je da nam ona utire put ka vječnom!
Vjerujem u moju patnju i njen smisao, jer je istinita i jer ima poruku!
Prihvaćanje misterija patnje u potpunosti me je oslobodilo straha od smrti!
Jeste li shvatili – Čitaoče?
Pokušajte biti kao On!
Budite što ste!
OSTALO JE TIŠINA!


Ljubim Vas!


























Tomislav Pensa (ex homo shisophrenicus -  dg. F06.2!)