TPenCRO Verborum |
AD 2008. |
OPUSCULA VERBORUM: |
Na ovim stranicama naći će te MOJU GLAZBU napravljenu u REASON programu! Tu su originalne reason (kvazi midi) datoteke i iz njih dobiveni MP3 zvučni zapisi! Sve moje skladbe nalaze se unutar nekoliko grupa! U jednoj grupi naći će te pjesme starijeg datuma s mog božićnog CD-a!
|
U ovom odjeljku, želite li, možete sudjelovati s Vašim prilozima ..... u KOJIMA MOŽETE OPISATI VAŠ SPORTSKI RIBOLOV, MJESTA NA KOJIMA LOVITE, NEŠTO O OPREMI koju koristite ILI PAK DOSTAVITI MI SLIKE NAŠE DIVNE OBALE! OSIM ZAHVALE, UZ OBJAVU PRILOGA, NAVESTI ĆU VAŠE IME, MAIL..... REKLAMU - U IZRADI!
|
Trpeći nepravdu i progonstvo u jednom trenutku moje muke završio sam na psihijatriji! Tada sam, kao JEDINI koji je mogao izaći "van žice" - SHVATIO! Bijeda i žalost tog odjela tjerala me je pokušati naći mir mojoj duši pomažući potrebitima oko mene, ali i meditacijom uz uporabu vjerskih sadržaja! Shvatio sam koliko je opasan i pogrješan - uvriježeni pristup u razumijevanju čovječjeg uma! Kako i žašto? POGLEDAJTE! / u IZRADI (tek sam započeo s pisanjem!) |
|
PAZI! PSIHIJATRIJA! |
NOVA PJESMA |
KONTROLA NAD BESPOMOĆNIM PACIJENTIMA - sadizam psihijatara!
/znade li itko kakav je um psihijatara?/ Kako je iz do sada napisanog moguće zaključiti - početak nasilja u psihijatriji započinje naglašavanjem biološke „prirode“ - svake „duševne bolesti“! Nakon stigmatiziranja i smještanja „stršećeg“ u psihijatrijsku kliniku (najčešće prema želji „ugroženih“ - obitelj ili rođaci), navodni „bolesnik“ morati će se pomiriti s činjenicom kako će do kraja života (na silu) slušati, i na kraju svega pristati - na nametnuti mu opis „sadržaja“: NJEGOVIH zapažanja, NJEGOVIH osjećaja i NJEGOVA IDENTITETA (osobnosti!)! Pročitao sam negdje kako se ovakav način „rada“ psihijatara može poistovjetiti s rasizmom i da je to potpuno izvjesno! Stvarno, psihijatrijski oblik nasilja običan je rasizam i kao takav uvijek je pokrenut od strane sile i moći, radi čega se može reći kako je psihijatriziranje dobro odabrano sredstvo za „obračun“ sa „stršećim“- koji je „ugrozio“ nečije - privilegije i MOĆ! Ali, zašto je to tako? Čemu nasilje? Naizgled, i kada bi na ova pitanja odgovarao psihijatar, nasilja - nema! Psihijatriziranje je, reći će psihijatar, „oblik nužnog (ponekad i „zakonitog“!?) pružanja neophodne pomoći „bolesnome“, zasnovan na temelju postavljene (stigmatizirajuće, bezvrijedne, ali jako opasne) dijagnoze i – nalaza struke!“. A, struka je – čovjek! I to ne bilo koji i bilo kakav - čovjek! Struka je – psihijatar, čovjek koji je odabrao kroz svoje zvanje - suditi i prosuđivati tuđi um i osobnost! Taj čovjek je znao da će mu odabir zvanja doktora psihijatra „omogućiti“ NEOGRANIČENE ovlasti i kontrolu nad umom bespomoćnih „pacijenata“?! Bespomoćnost..?!.... ... ona potvrđuje ono što psihijatar zapravo - JEST! E, sada smo tu! Stigli smo do sadizma! Mada je pojam sadizam uobičajeno vezan uz seksualne „perverzije“ ovdje ga treba shvatiti i tumačiti šire! - 38 - SLIJEDEĆA str.
 |
|
Možda bi umjesto sadizma bilo bolje govoriti o sadističkom karakteru mnogih psihijatara (čast izuzecima, no takvi, nakon što su dobro upoznali „metode“ psihijatrije – više ne rade u psihijatrijskim ustanovama!), koji su u zamku sadizma uletjeli - radi određenih osobnih, društvenih i obiteljskih razloga kroz koje su prošli i kroz koje, radeći na psihijatrijskim klinikama – stalno prolaze!
Sadistička „karakterna“ crta psihijatara nije nikakav „psihički poremećaj“! Jednostavno, oni to JESU! Sadizam psihijatara u njihovom se „radu“ pokazuje kao oblik iskazane mržnje (prema pacijentu!), svjesnost o osobnoj krivnji, agresivnost i podložnost (pokornost)! Oduvijek nametnuto i jako POGRJEŠNO razumijevanje psihijatrije, psihijatrima osigurava i pruža sigurne „uvijete“ da – BUDU što su i da pokažu - SEBE! Promotrimo li opise (definicije) sadizma u djelima E.Fromm-a i što on o tome piše, gotovo da ćemo u svakom njegovu opisu sadizma naći nešto od – „osobnosti“ psihijatara! U knjizi, ANATOMIJA LJUDSKE DESTRUKTIVNOSTI E.Fromm je napisao: „… sadizam je religija duševnih bogalja“, nakon čega je ustvrdio kako „stanovnici zatvora i PSIHIJATRIJSKIH ustanova mogu postati žrtve sadizma njihovih čuvara“! Jasno je da Fromm ovdje ne misli na uobičajene čuvare! „čuvari“ psihijatrije su psihijatri (i medicinska „braća“) koji nesretnom pacijentu određuju – SVE! Može se s velikom sigurnošću tvrditi kako je psihijatrija idealan „poligon“ za „namirenje“ sadističkih potreba njenih zaposlenika! Kada se u svijetlu ovih tvrdnji promatra svakodnevni život i „rad“ psihijatara na klinikama, lako je zaključiti kako njihov „posao“ nisu: humanost, čovjekoljublje, ljubav, razumijevanje ...! Psihijatri se ponašaju kao cirkuski krotitelji divljih životinja! PSIHIJATRIJA je njihov „cirkus“! U njoj krote - ljude drugačijeg stava, nekad žalosne (ali ne depresivne), možda ljute (ali ne manične!), vjernike koji imaju osobne vjerske doživljaje (ali ne šizofrene!),...! Raznolikost života prividni je „problem“ perverznih „krotitelja“ uma i duša! Oni jedini mogu i smiju reći što je dobro, a što je loše po nas - što je normalno, a što je „abnormalno“, tko je „umno zdrav“, a tko je „umno bolestan“! Oni nas jedini mogu i moraju – urazumiti!(?) Uočili ste? Iza ovih bolesnih poriva i želje da se bude i ostane (nad)moćan (osobina rasiste i sadiste!) nalazi se stručna osoba – psihijatar! „savršenost“ njegove struke odavno je isplanirana do u detalje! Još je „otac“ moderne psihijatrije E.Kraepelin, kojeg „uspješno“ nasljeduju današnji psihijatri, napisao: „psihijatar u svom odnosu s pacijentom mora biti MOĆAN. On mora pacijenta dovesti do razuma i tako si osigurati vlast nad njegovom dušom!“? Moć psihijatrije u najužoj je vezi (i danas!) s njenim „velikim“ povijesnim „gafovima“(aktion 4)! Ta moć počiva na opasnom sustavu koji, kako bi opstao i potvrdio sebe i svoju samobitnost - mora u pacijentu uništiti svaku AKTIVNU sastavnicu (osobinu) njegova uma! - 39 - SLIJEDEĆA str.
|
Negdje već napisah:
"radi se o psihijatrijskom modelu perpetum mobila, samoodržavajućeg bolesnog, pseudo liječničkog modela NIČEG, koji je nejasan i nerazumljiv i baš radi toga – JAKO OPASAN!“. Psihijatar ne trpi pametno(g)! On mrzi "pametovanje"! On treba podanika i posluh, radi čega „neposlušni pacijent“ za psihijatra postaje predmet mržnje i na taj način - jako ugroženi „psihički bolesnik“. Svjestan te mržnje, kojoj se ne može oduprijeti, psihijatar postaje agresivan i onda, radi osjećaja krivice kojeg nikako ne može izbjeći (ta ne susreće li se svakodnevno s bezizražajnim licima i umrtvljenim umovima svojih „pacijentom“!) - još opasniji i „moćniji“ - sadist! On želi prevenirati svaku mogućnost pružanja bilo kakvog „otpora“ pa će, kako bi si to osigurao, „nestašnom pacijentu“ povećati „dozu lijeka“, uvesti mu dodatne „mjere“, nešto mu zabraniti ….! Psihijatar treba „pacijenta“ bez ikakvog, osobno iskazanog impulsa aktivnog života. On treba potvrdu svoje ogromne moći koju ima nad umom (i životom - do ubojstva!) žrtve! A, to je? Odličan „mamac“ za sadistu! (Sadist želi biti – psihijatar!) Prečesto se moć kontrole nad „pacijentima“ prikriva pojedinačnom brigom o svakom pojedinom „pacijentu“, što i nije ništa drugo doli „suprotan i prividan razlog, neke najveće dobrote i obzira za druge“. (Fromm) Moć stvara nasilje koje čovjeka pretvara u leš! Takvo nasilje čine SVI psihijatri koji rade u psihijatrijskim ustanovama u kojima se svakodnevno određuju „terapije“ s opasnim neurolepticima, elektrokonvulzijama...(možda i sa psihokirurgijom?), koje su potencijalno SMRTONOSNE po um i (nekad) po tijelo! Ovakav oblik sadizma (jer psihijatri sve čine - svjesno) psihijatara dokazuje, to je očito, da psihijatrija ne preže ni - UBITI! (Opa!) Jasno je da ubojstvo na psihijatriji neće biti počinjeno nekim uobičajenim oružjem ili oruđem! „oružje“ psihijatara su biologizmi, dijagnoze uma, terapije, „lijekovi“, torture strujom,...! Prvi KONKRETAN korak prema ubojstvu „pacijenta“ psihijatar čini „biologiziranjem“ konflikta, nemira, tuge, vjerske i društvene različitosti, „neobičnog“ odgovora na nenadani događaj, čak i samoobrane, želje za zaštitom sebe i svoga,...! Drugi KONKRETAN (i konačan) korak prema ubojstvu pacijenta, mada ne „barata“ sa stvarnom, tjelesnom bolešću, psihijatar čini postavljanjem dijagnoze i određivanjem terapije s opasnim „lijekovima“, elektro-šokovima,...! Moguća smrt, kao posljedica primijenjene „terapije“ za nedokazanu bolest jest - ZLOČIN, koji potvrđuje kako psihijatar posjeduje jasno izraženu - sadističku - karakternu crtu! (Ta nije li SVJESTAN mogućih posljedica svoga „rada“?) Ovo je istina koju RAZUMIJU, POZNAJU I OSJEĆAJU – PSIHIJATRI! Treba se upitati: kako onda, takvo što, mogu izdrža(va)ti?! Mogu, jer u njihove karakterne osobine spada i POKORNOST, kojom psihijatar, dokazujući svoju podčinjenost ŠEFU, sebe pokušava opravdati!
- 40 - PRETHODNA str.
|
| Kako se radi o intelektualno dovoljno bistrim ljudima koji su veoma DOBRO naučili svoju „zadaću“, mnogi psihijatri pokušavaju svoju svjesnost i spoznaju o krivnji ublažiti pa tako neki od njih postanu veoma aktivni i angažirani, naravno – „gorljivi“, pobornici korištenih metoda rada psihijatrije, ali i (ponekad) neobično pažljivi i poduzetni prema pacijentima! Njihova krivnja, koja ih pogađa u najdublju i najosjetljiviju točku njihova ljudskog bića, u središte slobodne osobnosti, odvodi ih u susret i do suočenja s - moralnim redom! Kako je moralni red IZNAD samog čovjeka (Božji je! / T.P.) krivnja psihijatara, kao posljedica njihova sadističkog i nasilnog postupanja s „pacijentima“, suočava ih sa samim Bogom! Opravdanje za ovu krivnju nije moguće tražiti kroz nagon, nasljedne osobine, odgoj i socijalno okruženje (jer moral nije rezultat nikakvih socijalno-biološko-nasljednih kategorija!), radi čega je jasno da psihijatri (kao slobodne osobe), kako bi „opstali“ i trajno bili to što jesu (sadisti i nasilnici!), zato jer su svjesni da drugom čovjeku ne čine dobro već da mu čine zlo – cijeli svoj „radni vijek“ – NEGIRAJU SAMI SEBE! Zaključci: |
Jednom pozvan i pokrenut sustav moći psihijatrije, sazdan od nedefiniranih „bolesti“, nasilja, sadizma psihijatara, opasnih „lijekova“, stigmatiziranja, odbačenosti, uvreda, lažne „ljubavi“ i „brige“…. „smrću“ progonjenog donio je i neizbježnu SMRT svakom odnosu unutar obitelji, rodbine ili s drugim ljudima – s onima koji su posegnuli za psihijatrijom! To treba imati na umu! „smrću“ progonjenog (uma) umiru i svi odnosi s nekad ljubljenim i pouzdanim, prijateljskim i susretljivim – ljudima! Pri tome je svejedno dali je „psihijatrizirani“ uspio ostati SLOBODAN ili o psihijatru i „lijekovima“ ovisan čovjek! Moć zla psihijatrije prelazi okvire psihijatrijskih ustanova i prenosi se na osobe koje su od nje zatražile „pomoć“!? Ovo je nemoguće spriječiti! Rezultat moći psihijatrije i „rada“ psihijatara, uvijek je – ogromna ŠTETA (po „pacijenta“, obitelj, odnose u društvu, socijalnu skrb,...!). Današnja moć psihijatrije oslonjena je na biološku (i svaku drugu) nasljednost, snagu farmaceutske industrije, priču o receptorima dopamina, serotonina,.. i na tim saznanjima izrađenim - „modernim lijekovima“! I još nešto! Povratkom u sredinu iz koje je „umno poremećeni“ bio nasilno odveden na psihijatriju – njegova će se bespomoćna („lijekovima“ uništena) kreatura - dobar objekt za sadiste - vjerojatno suočiti s vidljivo iskazanom brigom progonitelja, tim - „suprotnim i prividnim razlogom“ (Fromm) - koji će potvrditi i pokazati postojanje dugo pritajenog - SADIZMA u progonitelja! Ovo treba izbjeći bez obzira na cijenu! „treba imati snage savladati strah od usamljenosti“ i onda, tako „opremljen“ pokušati izbjeći teške posljedice psihijatrijske dijagnoze! - 42 - PRETHODNA str.
|
SADIZAM PSIHIJATARA! |
 HR |