TPenCRO Verborum |
AD 2008. |
OPUSCULA VERBORUM: |
Na ovim stranicama naći će te MOJU GLAZBU napravljenu u REASON programu! Tu su originalne reason (kvazi midi) datoteke i iz njih dobiveni MP3 zvučni zapisi! Sve moje skladbe nalaze se unutar nekoliko grupa! U jednoj grupi naći će te pjesme starijeg datuma s mog božićnog CD-a!
|
U ovom odjeljku, želite li, možete sudjelovati s Vašim prilozima ..... u KOJIMA MOŽETE OPISATI VAŠ SPORTSKI RIBOLOV, MJESTA NA KOJIMA LOVITE, NEŠTO O OPREMI koju koristite ILI PAK DOSTAVITI MI SLIKE NAŠE DIVNE OBALE! OSIM ZAHVALE, UZ OBJAVU PRILOGA, NAVESTI ĆU VAŠE IME, MAIL..... REKLAMU - U IZRADI!
|
Trpeći nepravdu i progonstvo u jednom trenutku moje muke završio sam na psihijatriji! Tada sam, kao JEDINI koji je mogao izaći "van žice" - SHVATIO! Bijeda i žalost tog odjela tjerala me je pokušati naći mir mojoj duši pomažući potrebitima oko mene, ali i meditacijom uz uporabu vjerskih sadržaja! Shvatio sam koliko je opasan i pogrješan - uvriježeni pristup u razumijevanju čovječjeg uma! Kako i žašto? POGLEDAJTE! / u IZRADI (tek sam započeo s pisanjem!) |
|
PAZI! PSIHIJATRIJA! |
NOVA PJESMA |
PRIČA O LUDILU (novela o mogućoj nestvarnosti! / nemogućoj
stvarnosti!) Prevelika nadanja i očekivanja njegovih najbližih da će sebi i svima oko sebe moći osigurati sigurnu budućnost, čemu je sam doprinio javno se predstavljajući bogatijim i važnijim nego je bio, postali su za Tomislava prevelik teret - njegova moguća nestvarnost! Nemoćan, nespretan s novcem i k tome rastrošan (kada nije znala što bi mu predbacila njegova žena rekla bi mu kako „samo visi u kafiću i pije kavu“), ta nije li sebi i svojoj obitelji kad god je to bilo moguće omogućavao ispunjenje mnogih prohtjeva – osiromašio je! Sve što je nekad bio,….. što su nekad bili, čak i nekad strastvena tjelesna ljubav okrenuta njegovu „čudnom“, pomalo „izvrnutom“, ali kontroliranim libidu, koju je Nada (ime njegove biše supruge!) prihvatila i u kojoj je znala uživati - nestalo je! Nestalo je još puno običnih stvari i ponašanja koja se ponekad, kada prate godine života i braka, mogu (u)činiti normalnima! No, kod njega to nije bio slučaj! Ta imao je tek trideset i šest godina kada su pristigle oluje počele potapati njegovu lađu koju je do tada, punu otvorena srca i vjere u čovjeka, lako vodio morem vlastitih želja! Iznenadna oluja nasukala je njegov život na moćne hridi njegovih osobnih pogrešaka i zabluda! Počeo je tonuti! Činilo se tada kao da ništa ne vidi! Kao da ništa ne primjećuje! Zapravo, sve je primijetio tek kada je, za bilo što više od samilosti i podcjenjivanja koje su mu počeli nuditi u zamjenu za odricanje od sebe samoga - bilo (pre)kasno! Sve je išlo nekim neobičnim, za njega sudbonosno nesretnim (da li?) redom! Nije to bila nagla promjena! Niz višegodišnjih muka započeo je smrću njegova dragog oca o čijem je radu (u zajedničkom poslu) Tomislav ovisio i na čiju je pomoć mogao uvijek računati! Nedugo nakon gubitka oca poduzeće od kojega je njegov pok. otac dobio stan, podnijelo je tužbu i privremeno iz stana iselilo njegovu majku! - 7 - SLIJEDEĆA str.
 |
|
Nekako u tom vremenu stigla je i tužba za ugovoren posao koji radi bolesti njegova oca nije učinjen! Tomislavu se je činilo kao da nizu lošeg nema kraja! Nevolje koje je, kada se pogleda unazad, Tomislav stalno „vukao“ za sobom, slijedile su ga jedna za drugom. Jedne nedjelje, rano ujutro na vrata njegova stana banuli su Miloš i Milan, inspektori zloglasne komunističke „državne bezbednosti“! Morao je poći s njima na „obavijesni razgovor“ koji se je pretvorio u maltretiranje i prijetnje po život! Nije se bojao, ali je radi ispraznih priča i neutemeljenih laži i optužbi, bio jako iznerviran! Kako bi se spasio poslužio se je lukavošću! DB-ovcima je, kao priznanje, gotovo suradnju, podvalio neistinu koju oni nisu mogli brzo i lako provjeriti! Izmakao im je iz šaka! Pustili su ga! Slijedećeg je dana otišao odigrati nogometnu utakmicu, no kraj te utakmice nije dočekao na terenu! Stradao je! Mokra, teška i snažno udarena lopta pogodila ga je u grudi! Gubitak daha iza kojeg je uslijedilo snažno, aritmično lupanje srca i nemoć da se održi na nogama početak je dugogodišnjeg propadanja njegova sveukupnog života! Šok! Bolnica! Pregledi! Nalazi! Mišljenja liječnika!.... Postavljena dijagnoza nije obećavala ništa dobrog! Savjeti i preporuke za neki drugi oblik, prilično pasivnog načina života, preko noći su strastvenog zaljubljenika u sport, kakav je tada bio Tomislav, pretvorili u invalida! Strah, koji prati sve pacijente kardiologa, kojem se nije znao i mogao sam oduprijeti, postao je njegov stalni pratitelj! Sa strahom stiglo je i vrijeme odumiranja svega što je nekad bio! Svega što su on i Nada nekad bili! Iz dana u dan nestajao je veliki dio njegova i njihova života! Sada je imao novog, svakodnevnog i „moćnog“ pratitelja koji je svaku njegovu misao, pokret, želju .... baš sve, jednostavno, uništavao! To više nije bio Tomislav! Pobjede su postale porazi, a pretrčani kilometri crne rupe sjećanja na, nekad bezbrižan, život! Tada iskazana samilost i moguće razumijevanje supruge nisu bili dobar „lijek“! Trebao je više! Trebao je nekog tko bi mu mogao vratiti nadu u život i neophodan optimizam! Nekog, tko bi znao prihvatiti njegovo nesnalaženje u poslu, loše baratanje novcem, njegov strah, …...... – nadolazeću i prijeteću - neimaštinu! Danas se vidi, bile su to njegove skrivene i za njega nestvarne želje, jer u njegovoj okolini nije bilo nikog kome bi sve što je proživljavao mogao otvoreno reći! Njegova je obitelj i dalje od njega očekivala puno! Nije imao nikog tko bi prihvatio i pokušao razumjeti - novog Tomislava! Tomislava invalida! Invalida, ali (ipak?) čovjeka! - 8 - SLIJEDEĆA str.
|
Invalida koji će, svemu unatoč, jednog dana, lišen straha i pomiren sa sobom ipak poći na dalek put do svoje majke – njegove „žene u bijelom“(01), radi koje će kroz nekoliko godina doživjeti nasilje i progon! Ali, vratimo se u priču! Očito nerazumijevanje i neprihvaćanje njegove bolesti srca od strane njegove obitelji postalo je novi kamen spoticanja u bračnim odnosima s Nadom! Čak je i od djece znao čuti kako je njegova bolest „obična gluma“! Jasno, to nije bila istina, ali je takvo razmišljanje počelo bivati novo „oružje“ kojim su njegovi, kad god je to njima odgovaralo - išli na njega! Trpio je! Mrzio je priču o „ispijenim“ kavama i navodnoj rastrošnosti! Ta nije pio! Nije bio kockar! Bio je vjeran Nadi, a ona ga je uporno pokušavala vrijeđati „ispijenim kavama“! Osjećao je kako sve što mu njegovi najbliži čine ima neki skriveni cilj! Da stvar bude gora, u tim je danima uslijedio i sukob s obitelji pok. Oca! Osporili su mu (njegovo) pravo na nasljedstvo – očeve imovine! Djed Petar ga je tužio! Želio je njegovu vikendicu! Za koga? Zašto, pitao se je? Ljut, radi nerazumnih poteza svojih rođaka i djeda Petra, prekinuo je sve veze s njima! Prodao je naslijeđenu vikendicu i s tim novcem započeo dovršavati naslijeđenu obiteljsku kuću, nadajući se kako će uređenjem apartmana i njihovim iznajmljivanjem izbjeći nadolazeću – materijalnu propast! Proživljavao je stalne promijene razmišljanja i osobnih stavova o životu, obitelji, sebi i njoj (Nadi)! No, to mu nije moglo pomoći! Tomislav je trebao nekog puno bližeg od „ohlađene“ Nade! Poruke uma i duše tada nije razumio, a misli svoje nije imao kome reći! Umjesto kakvog-takvog popravljanja stanja u kojem je živio, misaoni procesi njegova uma stalno su se bavili razmišljanjem o neizvjesnoj budućnosti i o svrsi ovako postavljenog života! Unatoč strahu od bolesti i stalnom nemiru s kojim je vodio cjelodnevne „bitke“ ostao je u većem djelu svoje osobnosti isti, radi čega su nesebično pomaganje drugim ljudima, traženje istine i pravde, želja za slobodom Domovine i njegova otvorenost postajali svakim danom - sve veći teret njegovu životu! U takav, sada već dobro narušen život iznenada su se upleli - rat i vjera! Malo prije tih, za njega (pokazati će se to kasnije!) sudbonosnih događanja uspio je osobnim trudom dovršiti kuću i pritom se, radeći na njoj, djelom osloboditi navezanosti na strah vezan uz poremećaj rada srca! Uredio je kuću svog pokojnog oca koju je već prije, radi problema s komunističkim policajcima (DB) prenio na ime Nade! Učinio je još jednu pogrešku iako mu je Nada kod prijenosa vlasništva rekla: „pa zna se čija je (kuća)!“ Tada je možda i bilo tako! Činilo mu se je (tada) da ga voli….? (Ili ga je samo trebala?) Nesigurnost i strah za osobni život nadjačavali su stalne poruke uma! - 9 - PRETHODNA str.
 |
Nije primjećivao svakodnevne promjene u sebi, Nadi i obitelji!
Na očitu pojavu „praktičnih“ odnosa s Nadom nije reagirao! Njegovu pažnju od biti stvari i već dobro narušenog obiteljskog života, kojeg je tada živio, odvratio je prljavi rat! Zajedno s obitelji proživljavao je teške trenutke života u kojem je od roditelja (otac i djedovi) usađena ljubav prema Domovini postala njegovo novo - teško breme! Slike muke i jada, nevolje i smrti – unosile su veliki nemir u njegov um i dušu! Osjećao je kako nešto mora učiniti! Ne treba se zato čuditi što je jednog dana kada je stigao kući (tijekom rata), i bez da je do kraja čuo pitanje svoje supruge, rekao da se u prizemlje njegove kuće mogu doseliti prognanici iz Bosne koji su bježeći od rata došli u njegovo mjesto potražiti novi smještaj! I opet je, po tko zna koji put, pokazao svoje otvoreno srce, koje je spremno ponudio potrebitima! Vrata svog doma besplatno je otvorio mladoj obitelji i njihovoj staroj baki Zori! Ti će ljudi, Edo i Ana, samo par godina kasnije biti prvi svjedoci njegova pretrpljenog neljudskog šikaniranja i konačnog progona iz – (njegove) kuće! Patnju duše, koju je trpio u tom vremenu znao je opisati u tekstovima svojih pjesama! Pravo stanje uma, nikome nije kazivao! Pomirio se je s višegodišnjom „rastavom od postelje“ s Nadom i sve primio kao - „normalnu stvar“! Do tada već dosta izgubljenog, pokušavao je nadomjestiti stvaranjem glazbe i naglašenom ljubavlju prema prirodi i moru! No, to je bio samo privremeni „ventil“ jako narušenog obiteljskog života! Griješio je! Činio je upravo onako kako je um njegove (sada bivše) supruge Nade želio i očekivao! Povlačenjem u svijet svojih teških tekstova i lijepe glazbe omogućio joj je da sada, kada je imala puno više „slobode“ i vremena i kada je grižnju savjesti, jer je seks sa suprugom doživljavala kao varanje samoga Boga(?), pokrene, do tada u sebi pritajeni - „rezervni“ plan! Pronašla je novu Ljubav, baš kada je Tomislav ostao i - bez majke! Osim Nade i sinova Tomislav više nije imao nikog! Napisao je tada, u spomen na pokojnu majku, najljepšu, tužnu pjesmu i - ostao sam! Ne, nije ga supruga prevarila i otišla s nekim drugim čovjekom! Pronašla je novog i moćnog „ljubavnika“, Boga, kojem će za nekoliko godina, za „dokaz“ odanosti i ljubavi pokušati ponuditi i dati tuđu, Tomislavovu žrtvu! Znala je tada reći „svom“ Tomislavu, kako bi i „vlastitu djecu žrtvovala za Boga!“. Tomislav, takav kakav je bio, pravio bi se da ništa nije čuo! Odšutio bi ovo strašno razmišljanje i razumijevanje „vjere“, iako joj je na očitu glupost takova pristupa vjeri mogao odgovoriti podsjećanjem na čin samog Abrahama! Danas zna da joj je morao pokušati objasniti i nametnuti vjeru okrenutu ka čovjeku, jer je bilo očito da nije uspijevala uočiti razumne poruke izrečene preko oltara! I opet je šutio....! Činilo se kao da je i sam postao „žrtva“ Nadine, naglo narasle vjere i utjecaja novog, „neobičnog“ svećenika! - 10 - SLIJEDEĆA str.
|
Svećenika, Ivicu je, osim velike povezanost s ljudima i sposobnosti animiranja inače „ustajalog“ vjerskog puka krasila i – snažna i dojmljiva propovijed!
Tomislavova, danas bivša supruga, nekad povremena vjernica, postala je preko noći svakodnevni „lizač“ oltara. Obični „škapular“! Ne uviđajući i ne razumijevajući opasnost vjere doživljene bez razuma Tomislav se je opet ponio nerazumno! Jeli to bilo zato, jer je proživljavao svoje osobne teške trenutke,… jer svoj um nije znao postaviti na pravi način ili radi nečeg drugog – to on nije znao!? Lomio je sam sebe i sve češće odlazio u duge noćne vožnje do Senja, Karlobaga…! Tražio je mir, kojeg nije nalazio dok su ga nemir i, kako je znao reći „zatvorene misli“ sve češće progonili! Svoja nadanja u bolje dane pokušao je rješavati kroz vjeru i Boga! Pokušavao je, i tada bi mu Nada rado „pomagala“ – sebe pronaći u vjeri! Naravno, niti u tome nije uspijevao! Previše se je počeo oslanjati na Nadine priče o Bogu u kojima je nalazio neko njeno „znanje“ i poznavanje biti vjere! Štoviše, sam znak Boga! Ipak, počeo je učiti Božju abecedu ! Polako i s pogrešnog izvora, ali ipak! U tom je vremenu izbjegavao primijetiti česte suze na licu Nade, koje je ona „prolijevala“ slušajući nedjeljne propovijedi svećenika Ivice? Činilo se kao da je i u tome nalazio potvrdu vjere na koju se je odjednom i sam snažno navezao! A, trebao je…? Da, trebao je shvatiti kako se u umu Nade dešava nešto neobično i to s njom raspraviti! No, nije razumio što može i kakva je – vjera doživljena bez razuma! I dalje je, pritisnut osobnim strahom, razmišljao o sebi i sve neizvjesnijem „sutra“! Šutio je, dok je pitanje budućeg života cijele obitelji progonilo njegov um! Konačno! Progovorio je! Novčana kriza, kako to obično biva u bračnim zajednicama, potaknula je neugodne rasprave, priče i svađe! Više nije mogao izdržati! Već predugo odmaknut od njene postelje i potaknut osobnom sebičnom potrebom da si organizira i osigura budući život, sada suočen s emocionalnom rastavom od Nade i njenim jakim vjerskim zanosom - pokušao je „oživiti“ već propali brak! Pričao je svašta, nudio promijene, predlagao podjelu imovine, promjenu mjesta življenja bilo što .... no, nije ga htjela razumjeti! Nada nije željela ostati bez propovijedi „svetog“ svećenika, a već odrasla djeca vezana uz nju – odjednom su jako „zavoljela“ djedovinu! (Sjetio bi Tomislav često kako su, kada je svećenik premješten u drugu župu, redovito nedjeljom odlazili u četrdesetak kilometara udaljenu crkvu!). Tomislavu je bivalo sve teže i moglo bi se reći – sve gore! Povremene trenutke opuštanja i mira našao bi u susretu s ljudima iz Senja kamo je počeo odlaziti na nedjeljne mise! - 11 - PRETHODNA str.
|
Nekoliko uzastopnih lucidnih, gotovo transcedentalnih događaja, o kojima je javno svjedočio i za koje je čak imao dokaze, održavali su njegov um!
Svejedno, nemir u njemu i dalje je, iz dana u dan - rastao! Njegov nemir postao je proporcionalan, sve jasnije iskazanoj, namjeri djece da svoj životni put nastave unutar „djedovine“ na koju, počeše mu govoriti: „imaju pravo!“. Smetala ga je ta „priča o pravu“, ali im se nije suprotstavio! Nikada mu nije palo na pamet da bi išta od svoga uzeo samo za sebe i zato su ga takve priče silno uznemiravale! Morao je ignorirati priču o „pravu“ sinova dok je slušao kako su oni to „pravo“ stekli pomažući mu plaćati komunalne režije, struju, vodu, poneki popravak na kući….! Predosjećaj ili ipak puno prije ispravno i točno donijeti zaključci Tomislava, postali su njegova nestvarna stvarnost! Činilo mu se da je i (koju godinu ranije nabavljeni) kućni ljubimac, pas Čip, kupljen kako bi pomogao izgradnji duševnog svijeta mlađeg sina, postao važniji član obitelji nego je to bio on! Uostalom, „kućni ljubimac“ već je duže vrijeme suvereno „vladao“ svojim djelom bračne postelje Nade i Tomislava! Ljubav je, shvatio je to, bila svedena na zadovoljenje osobnih interesa i nakana! Shvatio je sve, ali je i dalje šutio! Nije želio uništiti svoj posljednji bastion obiteljskog zajedništva! Nastavio je radi svoje, gotovo dječačke dobrote - griješiti! Odlučio je pokušati doći do mirovine kako bi Nadi i sebi osigurao sigurnu zdravstvenu zaštitu i nešto, makar malo - sigurnih prihoda! Znao je da će mirovina biti mala, ali je isto tako znao da će se tako riješiti stalne obveze podmirivanja mjesečnih plaćanja za zdravstvo. Nije imao sreće! Aritmogena diplazija desne klijetke nije bila je dovoljan razlog za umirovljenje! Trebao je još nešto! Uz pomoć poznanika psihijatra, dr. Predraga, pribavio je još jedan nalaz! U drugom pokušaju ostvarivanja prava na mirovinu, novi nalaz s navodnom (nepostojećom!) psihijatrijskom „bolešću“ koju mu je psihijatar „utvrdio“ u samo petnaestak minuta (privatni) razgovora - bio je dostatan za umirovljenje! Mada nitko nema pojma što je, poremećaj osobnosti – „pomogao“ mu je! Tako je tada mislio! Dobio je toliko željeno rješenje, ali i, tada to nije znao, tešku presudu vlastita uma! „odigrao“ je veoma lošu kartu! Tek kasnije će shvatiti na što mu je dr. Predrag želio ukazati kada mu je, dok je plaćao uslugu „pregleda“ rekao, da: „niti u ludilu ne uzima ništa od lijekova navedenih u nalazu!“. Nije to shvatio ozbiljno! Tada nije znao što je psihijatrija! Želio je mirovinu! Bio je naivan! Lijekove, osim onih za srce, ionako nije trebao! Rješenje o mirovini donijelo mu je malo mira i više sigurnosti u sebe! Uspio je za sebe i Nadu osigurati sigurnu zdravstvenu zaštitu i…. nešto prihoda! - 12 - SLIJEDEĆA str.
|
I opet je pogriješio!
Psihijatrijska dijagnoza „poremećaj osobnosti“, i to će pokazati vrijeme, uskoro će mu oduzeti sve i otjerati ga na ulicu! No, prije tog tragičnog događaja bilo je i nešto svijetlih i radosnih trenutaka njegova života! Rado bi se, ali i s tugom u srcu, ponekad znao prisjećati pripreme pira, ženidbe mlađeg sina i svega što je tada za mladi bračni par učinio! A, učinio je puno! Zapravo, učinio je nemoguće! Bez ikakvih uvjeta za podizanje kredita bilo koga u obitelji, uspio je mladencima pribaviti kredit za kupnju stana ! Pri tom je pristao na upis hipoteke na kuću! Bio je lud! Doslovce, tako mu je više puta znala reći majka njegove (buduće) nevjeste kada je čula kako će tek vjenčani mladenci, uz pomoć hipoteke upisane na njegovu kuću, doći do svog stana! Odmahnuo je tada rukom i pomislio kako je Mirjana (majka njegove nevjeste) prilično sebična i škrta žena, kada za budućnost svoje jedinice nije bila u stanju nešto riskirati! Poruku razuma nije shvatio! Previše je volio svog sina i svoju novu „kćer“, Miću, kako ju je od milja znao zvati! Vjenčanje je prošlo, ali mira u kući i dalje nije bilo! Prevelika pobožnost Nade, koja mu je više puta ponudila da dopusti nekakvo izvanredno blagoslivljanje kuće - počela ga je nervirati i zabrinjavati! Navodno je postojao neki svećenik koji bi, znala bi mu Nada tada reći: „mogao istjerati Zlog iz kuće i tako nam vratiti mir!“. Ludio je, jer znao je da u kući nema nikakvog „Zlog“! Za sve je kriv – čovjek! Znao je da na loše odnose unutar obitelji utiču loše financijsko stanje i nikakav emocionalni (i duhovni) život članova obitelji, kojeg su uništavale višegodišnje razmirice! Istina, razmirice i nisu bile previše nasilne, ali su bile pune ubojitih riječi! Tomislav je bio sam, jedinac, bez ikakve podrške bilo koga u obitelji pa je tako za sve loše u kući bio - jedini krivac! Svojim je stavovima, razmišljanjima i prijedlozima remetio skriveni naum Nade i sinova! A, želio je i trebao - tako malo! Tražio je trećinu, zatim samo šestinu, da bi se pred sam kraj života u zajednici s obitelji zadovoljio s neuređenom desetinom – svoje kuće! Pretjerao je! Nije smio imati ništa i nije mogao živjeti svoj život! Konačno je i Nada shvatila kako od zajedničkog života u kojem je bilo svega, ali jako malo razumijevanja i istinske ljubavi, nema više – ničeg! Ženski lukava, strpljiva, do fanatizma „vjerna" jedinome Bogu, dobro pripremljena i s ubojitim planom - krenula je u akciju! Koristeći se sinovima i njihovom velikom (i prirodnom) navezanošću na nju, ali i njihovom željom da nastave živjeti u „njihovoj“ kući - pokušala je ovladati situacijom, rabeći pritom nepromišljena, opasna i gruba postupanjem prema Tomislavu! Razmišljala je pogrješno i pritom mu, uz pomoć djece, činila strašne stvari, vjerujući i nadajući se kako će on na to - odgovoriti pomirljivošću i možda popuštanjem! - 13 - PRETHODNA str.
|
Jeli se nadala nekakvom nastavku zajedničkog života s Tomislavom?
Možda! No, to i nije bitno! Plan je bio jasan i razrađen sa sinovima! Trebalo je podčiniti oca, prikazati ga psihičkim bolesnikom i na taj ga način učiniti ovisnim o obitelji i k tome - nesamostalnim! Kako? Sjećate se Tomislavovog umirovljenja i dijagnoze: poremećaj osobnosti? Ludost koju je učinio kako bi se dočepao mirovine, počela je igrati svoj pakleni „ples sa sabljama“ (Hačaturijan!). Te „sablje“ trebale su sasjeći navodne „korijene zla“, koji su ometali Nadino slobodno raspolaganje s imovinom i sa životom Tomislava! Uvjerena u nekakve Vragove u njemu (?) i u njegovu, „Vragu prodanu dušu“ za što joj Tomislav nikada nije dozvolio da se čine obredi izvanrednog blagoslova, poslužila se je psihijatrijskom dijagnozom! Poremećaj osobnosti postao je opasno oružje u rukama „milostive spašavateljice“! „bumerang“ mirovine dobivene „namještaljkom“ - stigao je na naplatu! S protuzakonito dobivenom uputnicom, koristeći se hitnom službom i policijom, jednog dana, ujutro, dok je Tomislav spavao započeo je – „obračun“ s luđakom i samim „Vragom“! Snenog pogleda, jer probudili su ga, Tomislav je pomislio kako se radi o nekom ružnom snu! „horda“ najobičnijih silnika tuđeg uma i života uletjela je u njegovu malu sobu! Stavili su mu pod nos neku uputnicu i pozvali ga da pođe na pregled do psihijatrije u Rijeci! „bolesni ste“ reče mu „liječnica“ Hitne, Sanja! Iznuđena reakcija Tomislava bila je……? Kakva? Naravno, obična! Ljudska i prožeta silnim emocijama! Tomislav je u tim trenutcima jedva suzdržavao u njemu naglo narasli bijes! Shvatio je s kim ima posla i kako mora pokušati ostati - miran! Uspio je, tako da je policajac u pratnji Hitne nakon malo natezanja i jadne priče, dok je njegova ex-supruga Nada razočarana postupkom pozvanih „pomoćnika“ kleknula na pod zazivajući Božju pomoć (?) – odlučio sve prekinuti! Zamolio je Tomislava da mu na kompjuteru napiše par rečenica, da napisano otisne i potpiše! Uzeo je napisano! Otišli su, a preneražena i razočarana obitelj otišla je smišljati „novi plan“! A, Tomislav? Obukao je trenerku i uzrujan, s prilično ubrzanim radom srca (tahikardija), otišao se je prošetati! Putem je pokušao sve razumjeti i nekako se smiriti! Pozvao je odvjetnike, sve im ispričao te ih zamolio da ga podrže! Dogovorili su da im se javlja svakih dvanaest sati! Šećući mjestom, naišao je na prijatelja Darka s kojim je otišao do kafića popiti piće! Sjeli su! Nije se osjećao dobro, radi čega je, iako nikad ne pije, naručio travaricu! Rakija mu nije pomogla! - 14 - SLIJEDEĆA str.
|
Srce mu je lupalo, dok su mu misli razarale i um i dušu!
Znao je da progon nije završen! Uslijedio je nastavak! Tomisalv nikad nije uspio saznati razlog ponovljenog nasrtaja, no, to je bilo očito - ovaj je put sve bilo bolje isplanirano! Progonitelji su bili „organiziraniji“ i odlučni svoj prljavi naum provesti do kraja! Odlučili su Tomislava odvesti na psihijatrijski pregled - u Rijeku! „horda“ je ovaj put bila povjerena provjerenom policijskom poslušniku i „cinkarošu“! Policajac Joža bio je pravi odabir i pun pogodak policije! Prišao je Tomislavu i „pod nos“ mu gurnuo - uputnicu! Pokušao ga je nagovoriti da u pratnji policije i liječnice hitne ode do psihijatrije, jer da treba poći na pregled! „ta vidite kako vam je“, rekla mu je tada dr. Sanja s hitne! Stvarno, „dobro“ je zaključila! „Briljantan“ um, pomisli Tomislav! Progoniti nekog i onda mu pričati o njegovu duševnom i umnom stanju i nije neka mudrost! Naravno, njenu „ponudu“ Tomislav je odbio! Uslijedilo je nasilje u kojem su osim policajaca sudjelovali vozač kola hitne i neki ročnik s Hitne! Pred očima njegovog prijatelja i par ljudi u kafiću progonitelji su silom krenuli na njega iako za to nije bilo nikakvih razloga! Ta Tomislav je bio - savršeno miran! Prijatelj Darko vidio je sve! Što li je u tom trenutku mislio o Tomislavu? O, njegovu umu? Jeli ga doživio kao „psihića“? Možete samo zamisliti kako se je Tomislav osjećao kada je, dok su ga kao podivljalog psa vukli do kola hitne pomoći, ugledao Eda i Anu (izbjeglice iz ove novele koje je primio u svoju kuću!)! Što li su tad oni pomislili? „pucao je po svim šavovima“, ali se nije dao isprovocirati! Nije reagirao! Strašno je patio i puno trpio! Odlučio je za progonitelje svoje biti najobičnija - „vreća mesa“! Bez opiranja uguran je u kola hitne! Krenuli su! Ležao je na nosilima i duboko dišući uzeo mobitel! Želio je pozvati odvjetnike, ali nije mogao! Njegov mobitel nije radio! Pomno planirajući novi progon, njegov se je mlađi sin dosjetio, jer znao pristupne kodove Tomislavovog mobitela, isključiti mu mobitel! Zatražio je od telekoma, radi navodnog gubitka mobitela – iskopčanje svih usluga! Sreća, inače Tomislavu prilično nesklona – ovaj je put bila „široke ruke“! Policajac Marinko koji je bio u pratnji nije odbio zamolbu Tomislava da mu posudi mobitel! Ta poznavao ga je, a i vidio je što mu čine! Dao mu je svoj mobitel! Tomislav je pozvao odvjetnika! Dogovorili su se! - 15 - PRETHODNA str.
|
Rijeka!
Stigli su! Ispred zgrade psihijatrijske klinike dočekao ga je kordon policajaca! Uslijedila su nagovaranja da popusti i da dozvoli psihijatrijski pregled! Kratko je odgovorio kako nije došao svojevoljno i kako nema namjere udovoljavati silnicima. Zašto su ga nagovarali? Radi čega ga nisu na silu unijeli u prostorije psihijatrijske klinike? Znali su da od rana jutra sve čine protuzakonito i na silu! I Tomislav je to znao! Znao je da mu ne mogu više ništa učiniti na silu, jer stigao je Siniša, njegov odvjetnik i prijatelj! Pokušavao je ostati miran! Skrivao je nasiljem prouzročen nemir i ozbiljnu tahikardiju (kasnije će mu biti utvrđena ondulacija atrija!). Na priče psihijatrice o njegovu stanju, u koje su ga doveli postupci progonitelja, nije reagirao! Vidjevši da mu ne mogu namjestiti psihijatriju, policajci i liječnici pokušali su mu namjestiti zamku! S nekom pričom odvukli su njegovog odvjetnika u prostorije klinike, dok su svi policajci iz pratnje – nestali s ulice! Namještena zamka, koja je Tomislava trebala navesti da krene van iz bolničkog kruga i da tako policiji pruži „opravdani“ razlog za prisilu - nije prošla! Um, kojim se je Tomislav oduvijek mogao dičiti (sjećate se DB-ovaca?) i ovaj je put bio na „visini zadatka“! Na podlost i namještaljku odgovorio je - razumom! Iskoristio je trenutak „samoće“ i – nakon par sati suzdržavanja, obavio malu nuždu, nakon čega se je obratio sakrivenim policajcima! Dobacio im je da se više s njima ne želi igrati „skrivača“! Pojavili su se! Nedugo nakon toga stigao je Siniša i rekao „kako je gotovo!“. Nakon višesatnog progona pozdravio se je sa Sinišom i s kolima Hitne vratio se - kući! Toliko forsirana i željena nemoguća stvarnost nije polučila rezultat! Pojavio se na ulaznim vratima kuće i neugodno iznenadio Nadu i sinove! Računali su da će biti zadržan na psihijatriji, a on je bio vani, ispred vrata svoje kuće! Nisu ga očekivali! Otišao je u svoju sobu i pokušao sve razumjeti! Um njegov „vrtio“ je slike događanja toga dana. Naravno, ništa mu nije bilo jasno! Nije mogao shvatiti i prihvatiti da su mu oni, za koje je bio u stanju poći i u samu smrt - namjestili ovako strašnu „igru“! Stalna tahikardija i nemir u duši mučili su ga cijelu noć! Nije zaspao! Probdio je cijelu noć i jedva dočekao jutro! Ujutro je, mada vidno iscrpljen, otišao pješke do grada, do prijatelja Miroslava kojeg je zamolio da ga odvede na hitni trakt bolnice u Rijeci! Imao je velikih problema sa srcem! Bilo mu je jasno da uz stalnu ugrozu života uspio preživjeti nehuman nasrtaj „liječnice“ Sanje, nasilje policajaca, „spašavateljsku“ glupost Nade i podlost svoga sina! - 16 - SLIJEDEĆA str.
|
Trebali su luđaka na psihijatriji, a on je radi nerazumnih postupaka progonitelja završio - na hitnoj!
Tamo su mu rekli da treba ostati na kardiološkom odjelu bolnice, jer da ima opasnu ondulaciju! Nije ostao! Riskirao je! Vratio se kući, u svoju sobu! Nalaz kardiologa ostavio je na ulaznim vratima kuće! Vjerovao je i nadao se da će s tim nalazom u glavama progonitelja uspjeti pokrenuti osjećaje milosrđa! Računao je na razum i milosrđe, ali je i opet griješio! Vjerovao je u ljude, istinu, svoje pravo, vlasništvo, no,…. Zašto nije uočio ogromnu okrutnost Nade! Ništa nije dogovorio! Nada i djeca ignorirali su Tomislava ! Odbili su bilo kakav razgovor i dogovor s njime! Trebali su njegovu žrtvu i luđaka kako bi mogli opravdati bezumni pokušaj namještanja „ludnice“ i ugrožavanje njegova života! Umjesto razuma i malo samilosti, naišao je na okrutna srca svojih! Interesi i pokušaj da se pružajući mu navodnu pomoć, ovlada njime, bili su jači od običnog poštivanja ljudskog bića! Uslijedila je još jedna neprospavana noć koja ga je iscrpila do kraja! Osjećao se je loše radi čega je ujutro nazvao poznanika, šefa kardiologije! Dogovorio je da ga prime na odjel! U Rijeku ga je odvezao prijatelj Dušan! Na odjelu kardiologije ostao je petnaest dana! Treba li reći da ga Nada i sinovi niti jednom nisu došli posjetiti? Patio je, jer ljubav je oduvijek razumijevao drugačijom i doživljavao je – humanijom! Tih petnaest dana na kardiologiji posjećivali su ga samo dragi i dobri prijatelji! Vratio se je kući s neriješenom ondulacijom srca! Trebao je za koji dan ići na kardiokonverziju, ali je prije toga (ipak! Konačno!) - završio na psihijatriji! Kako? Ucijenjen! Nada i djeca postavili su mu jasan zahtjev: „idi na psihijatriju ili ne dolazi u kuću!“. Ali, kuća je njegova! Kako to misle, pitao se je? Zar će završiti na ulici? Popustio je! Nadao se je nekom suživotu i nekakvoj obitelji radi čega je popustio ucijeni i pri tom propustio, sve po sebe loše - razumjeti - u činu prijenosa vlasništva njegove kuće s imena Nade na ime mlađeg sina!(?) Propustio je ispravno shvatiti veleizdaju i Nadinu tužbu za raskid braka i prijetnju da će to tražiti i od Crkve!? Zadovoljio se je pojašnjenjem kako su sve učinili „kako nam ne bi uzeo i prodao kuću!“(?). Glas i riječi Mirjane (sjećate se je?) koja ga je opominjala u svezi s kućom i hipotekom postali su njegova stvarna nestvarnost! A, Tomislav? Još uvijek je razmišljao o nekom pomirenju s Nadom i djecom radi čega je prihvatio (jadnu) – ucjenu! - 17 - PRETHODNA str.
|
Doveli su ga na psihijatriju!
Danas zna da tamo ne bi otišao ni za koga i ni za što – na svijetu! Žica, vrata bez kvaka, nadzirano uzimanje „lijekova“…., sila, vezivanja, tupi pogledi i sadistički podsmjeh „liječnika!.... postali su njegova nova stvarna nestvarnost! Nitko na odjelu nije mario za njegov pravi problem, ondulaciju atrija, koja mu je ugrožavala život! Bio je običan „psihički“ bolesnik kojeg su, danas i to zna, Nada i sinovi teško optužili i liječniku ispričali puno nestvarnih, izmišljenih i po njega opasnih - priča! Poslužili su se paranojom i svoj um preslikali u Tomislava! Tomislav nije smio imati Boga! „Halucinirao je“, iako je rupe u nebu, čudne glasove i sl. događanja doživljavala Nada! Već prvog dana na odjelu psihijatrije „ugurali“ su mu opasan neuroleptik! Morao je na silu piti navodni „lijek“ – Rispolept – i još ponešto drugih tableta! Proživljavao je najteže trenutke svog života, a ponašao se je kao da ničeg nije svjestan! Bio je na psihijatriji, a srce mu nije bilo u redu! Propustio je kadiokonverziju! Počeo je gubiti pojam o sebi i prihvaćati nametnuta „mišljenja“ psihijatra Antuna, za kojega će kasnije, od njegovih kolega (?!) čuti kako je s prozora svoje ordinacije, znao puškom ubijati ptice! Optužbe i „mišljenja“ Nade prenijeta dr. Pticoubojici bili su presudni kod određivanja „nove“ psihijatrijske dijagnoze Tomislava! Navodna „bolest“, pod šifrom F06.2 (organski sumanut poremećaj!), samo godinu i pol dana kasnije, zauvijek će uništiti Tomislavovu obitelj, a njega navesti na misao o raskidu braka s Nadom! Ničim dokazana dijagnoza postavljena je, jer je Tomislav: - dijete rastavljenih roditelja, - imao par punata na glavi, - igrajući nogomet, glavom udarao tešku loptu, - radi uzimanja lijeka za srce imao ( nema više!) poremećaj rada štitne žlijezde, - srčani bolesnik, …… i...... jer je - Nada to trebala i željela ! Nakon otpuštanja sa psihijatrije gdje je njegov nedirnuti dio (ostatak) svjesnosti naučio puno o čovjeku, načinu „rada“ psihijatrije i „dobročinstvu“ obitelji, svemu unatoč, našao se je (opet) – u stanu s Nadom?! Nije to bio njegov stan! U njegovu stanu živjeli su njegov sin i nevjesta Gabrijela! On i Nada završili su u neuređenom djelu kuće! Tračak nade s kojim je nepromišljeno „uletio“ u ponovnu zajednicu s Nadom uskoro će za Tomislava postati novi križ! Jasnu emotivnu odbojnost prema Nadi, koja je bila običan „odgovor“ njegova uma na progone i na preveliku količinu nametnute vjere, i stalna uplitanja Nade u tuđe živote Tomislav više nije mogao podnijeti! Uz to, primijetio je kako ga, valjda radi nove "teške" dijagnoze, Nada i djeca sve češće omalovažavaju i kako upitnim čine svako njegovo izrečeno mišljene! - 18 - SLIJEDEĆA str.
|
Primjećivao je, ali je i opet šutio!
„lijekom“ potaknuta depresija i druge neugodne pojave smetale su ga sve više! Tko zna kako bi sve završilo da zadnjim komadićem svoga uma i nekom čudnom misli nije odlučio svemu reći – dosta! Shvatio je da će, nastavi li biti bezlični i kooperativni otac, suprug i pacijent dr. Pticoubojice završiti u invalidskim kolicima! Proradio je! S priličnom se je zabrinutošću prisjetio jednog popisa pacijenata kojima je pored imena bio postavljen znak križića! Taj popis Tomislav je vidio na računalu dr. Pticoubojice! Bili su to „liječeni psihijatrijski bolesnici“ koji su – prebrzo umrli, ubili se…., koji nisu izdržali nametnuto psihijatrijsko nasilje! Odlučio je izbjeći taj križić i ostati živ! Počeo je smanjivati dnevnu dozu opasnog „lijeka“, kako bi (radi naglog prekidanja uzimanja „lijeka“) izbjegao oštećenje mozga (?!)! Polako je dolazio k sebi! Istina, trebala su proći puna tri mjeseca kako bi jako neredovita i krvava stolica postala uredna! S umom je bilo lakše! Bezvoljnost, nedefiniran strah, glavobolje od kojih inače nikada nije patio, mutan vid i jako narušen sluh – brže su nestali! Vjerovao je da mu je mozak ipak - ostao „čist“! Opet je to bio on, Tomislav – dobro i Božje biće! Kasnije učinjeni CT, kojim je uz još neke preglede poništio, po želji Nade i sinova namještenu mu dijagnozu – sve je potvrdio! I siva i bijela tvar njegova mozga ostale su čitave! Zapravo, sve je izgledalo puno bolje nego je to uobičajeno za njegovu starosnu dob! U rukama je imao istinu o sebi, ali je ipak završio „na cesti“! Njegov ponovni progon počeo je kada su njegovi (?) saznali da za „opasnu šizofrenu bolest“ (!?) ne uzima određene mu „lijekove“! Obrazac novih progona bio je identičan već ispričanom! I drugi i treći progon provedeni su prema nezakonito izdanim uputnicama, falsificiranim papirima i protuzakonitim postupanjima svih koji su u tome sudjelovali! Iako je tada bio „obilježen“ s još težom i „opasnijom“ dijagnozom, naum progonitelja da ga smjeste na psihijatriju - nikada nije bio ostvaren! Odveli bi ga na silu, izmaltretirali, napričali mu priče o tome kako „bi bilo dobro da ostane na odjelu, jer vidite kako vam je!“, dali mu nekakve (čak i falsificirane) papire i uputnice – i onda ga vratili kući i... poput Pilata – od svega (o)prali ruke! Konačno! Stigao je i taj dan! - 19 - PRETHODNA str.
|
Nakon drugog i opet neuspjelog progona i nasilnog odvođenja do psihijatrije, kada je jako iscrpljen i sa stalnim srčanim problemom Tomislav gotovo posustao i skoro se predao nametnutoj „sudbini“ – opet se je našao u „društvu“ Nade!
Nije kraj nje bio radi nekakve ili bilo čije ljubavi! Tomislavu je bilo jasno da između Nade i njega – nema više – ničeg! „Odigrao“ svoju zadnju partiju karata s svojom progoniteljicom. Morao je tako učiniti, jer tada nije imao ideju kako bi mogao preživjeti praznih džepova i bez krova nad glavom. Prihvatio je novi „lijek“, primirio se i pokušao – nemoguće! Odlučio je biti jedini krivac! Počeo je uzimati Zyprex-u (psi-otrov) i tako si, ovaj put sam i svjesno – ugrozio život! Znao je ono što mu psihijatri nisu rekli, a ipak je uzimao opasan otrov za tijelo i um! Radi sulude želje da bude sa sinovima i nevjestom i jer nije znao kako bi sam, bez ikog i ičeg mogao živjeti, pristao je na „liječenje“ od nepostojeće bolesti. Uzimao je „lijek“ koji mu je mogao – zauvijek zaustaviti bolesno srce! Zašto mu psihijatri nisu ništa rekli o tome? Zašto mu nisu rekli da Zyprex-a produžuje Q-T interval i da taj „lijek“ ne može (ne smije!) uzimati dok pije druge beta blokatore? Mogli su ga ubiti! Namjerno? Možda? Tko zna? Ali, nisu uspjeli! Ne, Tomislav nije imao sreću – ovaj put (sa)čuvao ga je - Bog! Trpio je i šutio! Nije uspio izdržati. Nije više mogao biti u blizini Nade, koju njegove, čak i „lijekom“ pomućene misli više nisu željele! Kad god bi je pogledao u njoj bi vidio neko drugo, njemu strano lice! Sjetio bi se svog prvog pješačenja do Međugorja i onda shvatio što su mu pored „zimzelenog hrasta“, iznenadni mrak usred bijela dana i prijeteće i ružno cerekanje – trebali reći! Shvatio je kako uskoro, mnogo toga njemu dragog, mora zauvijek - nestati! Prva poruka s hodočašća – o kojoj je šutio i nadao se da se možda neće ostvariti - postajala je stvarna nestvarnost! Tomislav više nije mogao prebrisati sjećanja na progone i saznanje da je nad njim izvršeno nasilje koje je opravdavano vjerom i pseudo milošću progonitelja! U tim mu se je trenucima činilo kako srlja prema mržnji! Činilo mu se kako je Nadu stvarno zamrzio - a to nije želio! Ta samo koji mjesec prije konačnog „razlaza“ - ispričao joj se je! Za sve loše učinjeno tijekom zajedničkog života u njihovih trideset i jednu godinu braka Tomislav je od nje - zamolio oprost! Predložio joj je prijateljski raskid odnosa i ponudio joj - prijateljstvo! Zašto je to učinio ako je mrzi, pitao se je? Ne, nije je mrzio! Bilo mu je žao što nije imala snage primiti ispruženu ruku, novog - prijatelja - Tomislava! Na njegov ponuđeni mir Nada je (opet) odgovorila – novim progonom! PRETHODNA str.
- 20 - SLIJEDEĆA str. |
Nakon drugog i opet neuspjelog progona i nasilnog odvođenja do psihijatrije, kada je iscrpljen i sa stalnim srčanim problemom Tomislav gotovo posustao i skoro se predao nametnutoj „sudbini“ – opet se je našao u „društvu“ Nade!
Nije kraj nje bio radi nekakve ili bilo čije ljubavi! Tomislavu je bilo jasno da između Nade i njega – nema više – ničeg! „Odigrao“ svoju zadnju partiju karata s svojom progoniteljicom. Morao je tako učiniti, jer tada nije imao ideju kako bi mogao preživjeti praznih džepova i bez krova nad glavom. Prihvatio je novi „lijek“, primirio se i pokušao – nemoguće! Odlučio je biti jedini krivac! Počeo je uzimati Zyprex-u (psi-otrov) i tako si, ovaj put sam i svjesno – ugrozio život! Znao je ono što mu psihijatri nisu rekli, ali je ipak uzimao opasan otrov za tijelo i um! Radi želje da bude sa sinovima i s nevjestom - i jer nije znao kako bi sam, bez ikog i ičeg mogao (pre)živjeti - pristao je na suludo „liječenje“ od nepostojeće bolesti. Uzimao je „lijek“ koji mu je mogao – zauvijek zaustaviti bolesno srce! Zašto mu psihijatri nisu o tome ništa rekli ? Zašto mu nisu rekli da Zyprex-a produžuje Q-T interval i da taj „lijek“ ne može (ne smije!) uzimati dok pije druge beta blokatore? Mogli su ga ubiti! Namjerno? Možda? Tko zna? Trpio je i šutio! Nije uspio izdržati. Tomislav više nije mogao prebrisati sjećanja na progone i saznanje da je nad njim izvršeno nasilje koje je opravdavano vjerom i pseudo milošću progonitelja! U tim mu se trenucima činilo kako srlja prema mržnji! Činilo mu se kako Nadu stvarno mrzi - a on to nije želio! Ta samo koji mjesec prije konačnog „razlaza“ - ispričao joj se je! Za sve loše učinjeno tijekom zajedničkog života u njihovih trideset i jednu godinu braka Tomislav je od nje - zamolio oprost! Predložio joj je prijateljski raskid odnosa i ponudio joj - prijateljstvo! Zašto je to učinio ako je mrzi, pitao se je? Ne, nije je mrzio! Bilo mu je žao što nije imala snage primiti ispruženu ruku, novog - prijatelja - Tomislava! Na njegov ponuđeni mir Nada je (opet) odgovorila – novim progonom! Vjerojatno je i tada vjerovala kako će Tomislava ipak – nekako imati! Vjerovala je kako će ga imati podčinjenog i nesamostalnog, što je, gotovo plačući, u više navrata tijekom davanja iskaza i mišljenja, molila da za nju učine - sud, policija, psihijatri….! Trebala je komad mesa kojim bi opravdala svoju glupost, bijedu vjerskog fanatizma, progon i pljačku Tomislavove kuće i zato nije imala snage prihvatiti – prijateljstvo! Nakon trećeg progona i ponovne prijetnje psihijatrijom, koji nije (opet!) uspio, Nada i njeni sinovi – opet su ga ucijenili! Zatvorili su mu vrata kuće! Ostao je na cesti! Tomislav nije izdržao! Ta kuća je moja! To svi dobro znaju, pomislio je, i tada odlučio silom ući u kuću! PRETHODNA str.
- 20 - SLIJEDEĆA str. |
Tomislav danas jako dobro zna da je njegova ponuđena, prijateljska ljubav bila jedina nada posrnuloj Nadinoj duši, njenom uništenom i fanatičnom umu i danas čudnom – oronulom i natečenu licu!
Žao mu je što nije znala prihvatiti i prepoznati trenutak njegove - Istine! Vjerojatno je i tada vjerovala kako će Tomislava ipak – nekako imati! Vjerovala je kako će ga imati podčinjenog i nesamostalnog, što je, gotovo plačući u više navrata – tijekom davanja iskaza i mišljenja, molila da za nju učine sud, policija, psihijatri….! Trebala je komad mesa kojim bi opravdala svoju glupost, bijedu vjerskog fanatizma, progon i pljačku Tomislavove kuće i zato nije imala snage prihvatiti – prijateljstvo! Progonjeni „luđak“ - „šizofreničar“ - polako joj je izmicao iz ruku! Nakon trećeg progona i ponovne prijetnje psihijatrijom, koji nije (opet!) uspio, Nada i njeni sinovi - zauvijek su zatvorili vrata - prijatelju i ocu! Istina, Tomislav je tada došao do vrata svoje kuće, ali ih nije razvalio! Trebali su njegov posljednji - „loš potez“, ali ga on nije napravio! Ovaj je put Tomislav bio odlučan, jasan i „na visini zadatka“! Čist um i mirna savjest pomogli su mu - savladati i izdržati zadnji nametnuti progon i posljednje uzimanje opasnog psihijatrijskog otrova! Pokupio je svoju, na cestu iznijetu robu, nešto ljetnih krpica i pribora - i iznuren od (po)noćnog progona, primljene infuzije i lijeka za srce te na silu obavljenog glupog, ranojutarnjeg razgovora s psihijatrima – otišao je! Otišao je zauvijek! Iza sebe je ostavio „grobnicu umirućih duša“ u koju se više nikada neće vratiti! Otišao je kod prijatelja, posudio od njega auto i sve prenio u prijateljev stan! Postao je podstanar! Borio se s mislima i scenarijem nekog budućeg, tada jako neizvjesnog - sutra! Teška srca, nakon puno propalih pokušaja da ostvari kontakt sa sinovima, odustao je od svega! Ne, nije odustao od sebe! Odustao je od njih! Odustao je od - svog! Povukao je neke tužbe, prijave i odrekao se materijalnog! Dobio je raskid braka i tako se konačno riješio Nade i njenih progona! Ex-suprugu i nezahvalnu djecu, u svojoj je pedeset i šestoj godini, zamijenio za običan i skroman život, za mir i za - ljubav Boga! Sada je to bio neki drugi, novi, Tomislav! Svi koji su poznavali progonjenog Tomislava i danas se (s pravom?!) čude velikoj pozitivnoj promjeni naravi toga čovjeka! Sposoban je sve učiniti i dobro se snaći! Spreman je svima – pomoći! Nakon što je dosegao neki novi, on to naziva „otvoreni um“, koji mu je sve pojasnio i koji ga (p)održava u njegovu novom životu, vratio se je poslu, informatici, glazbi i napisao i otpjevao oproštajnu pjesmu ljudskoj gluposti! „Nima više odškrinutih vrata! Zatvoria ih (je) za uvik lom u duši mojoj!“, napisao je u svojoj pjesmi s kojom je nakon dvije godine stao je pred mikrofon i koju je otpjevao i snimio! PRETHODNA str.
- 21 - SLIJEDEĆA str. |
Razvalio je vrata!
Učinio je svoj posljednji - „loš potez“, kojeg su njegovi progonitelji s nestrpljenjem iščekivali!
Konačno su imali pravi razlog za primjenu (opravdanu?) sile! Uskoro je stigla policija, nakon čega je pozvana hitna pomoć koja ga je odvela na psihijatriju! Užasnu pogrešku više nikada neće moći popraviti! „nafiksan lijekom“ i kojekakvim kombinacijama otrova za um, utonuo je u san u kojem će zauvijek sanjati mrak i smrt! Iz sna ga je probudio glas dr. Pticoubojice! „o, g. Tomislav! Pa, vratio si se. Nisam li ti rekao kako nema smisla pokušavati razumjeti tvoj nerealan svijet u kojem već dugo živiš. Zašto si prestao uzimati lijekove? Ti više ne možeš bez njih! Tvoj um ne živi u realnom vremenu. Pretrpljene traume, višegodišnje udaranje lopte glavom, taj tvoj nogomet, loš rad štitnjače i problemi sa srcem uništili su ti mozak! Ti samo misliš kako sve znaš, kako te svi oko tebe ne razumiju! Ali, tvoji te vole! Pokazali su to puno puta kao i onda kada su nas prvi put pozvali da ti pomognemo. Odbijao si na vrijeme uzeti lijekove i sada si stvarno na dnu. Dobro, nije baš tako tragično! Vidim da me razumiješ, da me čuješ i da shvaćaš kako ti ja želim pomoći! Od sada ću biti tvoj najbolji prijatelj. Morati ćemo se češće viđati i kroz terapiju održavati tvoj um! Nema više svijeta u kojem si tako teško živio! Ne znam jesi li uspio shvatiti koliko si tuge i boli nanio tvojima odbijajući prihvatiti suvremenu metodu liječenja tvoje manično-depresivne, čak šizofrene bolesti! Ta oni su ti željeli samo dobro! Oni nisu lopovi! Nisu ti ukrali kuću! Kuća je njihova, ali ti u njoj možeš biti! Sve dok me budeš slušao i uzimao lijekove oni ti neće praviti nikakav problem! A tvoja supruga? Voli te kao i nekad! Svaki se dan Bogu moli za tvoje zdravlje, kako bi ti Bog pomogao shvatiti i prihvatiti bolest s kojom nećeš imati većih problema budeš li se pridržavao mojih uputa! Promijenili smo ti lijek! Jučer smo ti dali malo jaču dozu da te smirimo, jer bio si jako depresivan i uz to opasan po sebe i svih oko tebe! Razvalio si vrata vičući kako ti nitko ne može braniti spavati u tvojoj kući! Vidiš, pobrkao si stvarnost! Izgubio si razum i morali smo te smiriti! Sada si bolje. Nadam se da si me razumio? Sutra ćeš biti još bolje, a onda ćemo učiniti neke preglede! Možda sam ti samo trebao reći kako je svemu ovome, osim mogućih organskih poremećaja u mozgu kriva disproporcija određenih kemijskih supstanci odgovornih za čovjekovo razumijevanje i shvaćanje realnosti! Vidjeti ćemo uskoro o čemu se radi! Sada se odmori i popi ove šarene pilule! Imaš sreće, ovo su novi, moderni i sigurni lijekovi za tvoj um! Gotovo da ti i ne treba piće kako bi ih lakše popio! Odmah se rastope u ustima! Vidiš, cijeli svijet misli o tebi! Odmori se!“. Zbunjen i tupo nedefiniranog pogleda i misli, Tomislav je odslušao monolog dr. Pticoubojice i klimnuo glavom! Pokušao je razumjeti sve što je čuo! Pokušao je sve razumjeti u kontekstu jučerašnjih tragičnih događanja, kada je od - ugroze života, intervencije kardiologa, susreta s psihijatrom i konačnog, nasilnog ulaza u kuću – prošlo samo petnaestak sati! Ništa nije razumio! Utonuo je u san! Sanjao je mrak i smrt! Probudio ga je neki debeli, ogroman medicinski brat koji mu je do kreveta donio ručak! Zar je već prošlo podne, pitao se je! Mučio ga je mrak nasilnih snova koji bi se nastavljao na svaki njegov dan! PRETHODNA str.
- 21 - SLIJEDEĆA str. |
Uspio je!
Uspio je spriječiti zlo da mu prekapa um i da mu visoki cilj njegove iskrene ljubavi prema obitelji - uništi jedinu pravu – spoznaju - o Istini na križu! Danas Tomislav živi sam! Promijenio je mjesto stanovanja i pronašao si posao! Od kada je za uvijek otjeran iz svoje kuće Tomislav: - više ne pije nikakve psihijatrijske „lijekove“ i nema bolove u glavi; ima puno prijatelja, stvara glazbu i ponekad koji tekst za nju; i dalje voli more i ptice koje je tako jadno znao ubijati - dr. Pticoubojica; ima redovitu stolicu i dobar san; lako rješava svaki problem i zadatak; ne boji se ničeg i više nema strah od smrti; jede puno povrća i ribe koje si sam priprema; u neke si dane u godini učini čokoladnu ili voćnu tortu koju podijeli s prijateljima; voli dobre ljude i djecu; zna da je postao djed i moli za svog Anđelića kako bi ga Zlo, koje mu je na dohvat njegove male ručice - ostavilo na miru; čeka poziv suda da se obrani od opasne optužbe podignute protiv njegova uma radi teških i lažnih optužbi Nade; čeka poziv suda radi „eventualne“ krivnje i mogućeg - pretpostavljenog zločina(!?); piše; stvara svoje internetske stranice; viđa se sa Slovencem i njegovima; ima Frana, Vencija, Anu, Duška, Mira, Sanju, Pavela, Natašu, Nediljka, Stipana, Josipa, Mariju, Ivicu, Dubravku, Ivana ..…. i još puno dragih prijatelja i ljudi; ima dovoljno novaca za skroman i duhovno bogat život; ima, po prvi put u životu, malo ušteđevine; nada se još kojem susretu sa svojom „ženom u bijelom (02)“ i snu o lebdjenju; ima jako stari auto kojeg mu je poklonio prijatelj; slobodan je i, svojom voljom rastavljen čovjek; redovito si kuha čaj od biljaka koje je „vidio“ tijekom zadnjeg srčanog napadaja kada su mu djeca odbila pružiti pomoć; vjeruje u Boga i zna da bez Njega ova novela nikada ne bi postojala……! Upitajmo se na kraju: što Tomislav nema… , što ne zna ili što - NIJE? Pa,... ne zna ime, datum rođenja i spol svog Anđelića i ne zna radi čega ga, dok šeće gradom (veoma često) pozdravljaju, njemu nepoznati ljudi i djeca! Zašto je tako? Tko zna? No, tako je! Što nije uspio….? Pa,...nije uspio, po drugi put, (pješačenjem) stići do Međugorja! Krenuo je tamo radi drugih ljudi! Pokušao je još jednim sebedarjem spasiti tuđe, umiruće tijelo, ali nije uspio! U Vodicama kod Šibenika, morao je stati, jer su poruke Neba (Duha svetoga) postajale sve učestalije i sve jasnije! Vidio je nadolazeću nevolju, doživio Ljubav i shvatio da je – ostario i da nakon svega nema pravo ugroziti - SEBE! Morao se je vratiti kako bi dovršio započete radove i kako bi preuzeo ključ poklonjene mu kućice! Sebedarje mu je donijelo – bivak! I na kraju - što još reći? Što reći rječnikom „psihijatrije“? Nevjerojatna priča, kako u naslovu ove novele piše: nestvarna stvarnost (ili stvarna nestvarnost) - završila je „hepiendom“! Sve i svi su na broju iako je moglo biti drugačije i strašnije! Misli i um Tomislava mogli su na stalne nehumane i nasilne pritiske, progone i posljedice uzimanja psihijatrijskih otrova - „odgovoriti“ - pravim zločinom ili pak samoubojstvom! Zle duše i „psihijatri“ imali bi tada potvrdu (IZNUĐENOG) ludila! (Na sreću ?) Boga radi, to se nije dogodilo! PRETHODNA str.
- 22 - SLIJEDEĆA str. |
Tjeran nagonom, jer bio je vidno iscrpljen i gladan, pokušao je jesti! Nije mogao!
Već prva žlica juhe, koju je do usta donijela nesigurna i skoro drhteća ruka, nije mu prijala! Malo svjesniji sebe, jer je učinak nasilnog drogiranja „modernim lijekom“ za um popustio, osjetio je jako gađenje prema svemu što je mogao vidjeti, čuti, okusiti,....dotaknuti..! Gadio se sam sebi! Pogledao je prema vrhu nogu i tek tada uočio jad mjesta na kojem se je, radi svoje glupe vjere u nekakvu istinu i pravdu – našao! Uznemirio se je! Tračak svijesti zazivao je suze koje nisu mogle poteći! Snažan učinak „lijeka“ onemogućio je svaku prirodnu (Božju) i ljudsku reakciju! Muka je rasla do neslućenih razmjera, a Tomislav to nije mogao promijeniti! Plava, tvrda, stotinu puta oprana pidžama jedva mu je sezala do koljena. Podsjetila ga je kako je jednom u takvoj pidžami, napušten od obitelji, provodio dane na kardiologiji! Borio se s mislima i scenarijem nekog budućeg, sada jako neizvjesnog - sutra! Činilo mu se da je počeo odustajati - od sebe! Zar već, upitao se je! Pa tek su ga doveli! Posustajao je, ali on nikada nije uspio shvatiti - zašto?! Popodnevni posjeti doveli su do njegova kreveta tužno i zabrinuto lice Nade! Mislio je da sanja! Još jučer mu je pred nosom zatvorila vrata, a sada je tu! Ne! Nije imao snage reći joj da ode i da ga ostavi na miru! I opet su ga gušile - neisplakane suze! Nešto su pričali, kada mu je rekla kako će sve biti dobro! Da će za njegovo zdravlje moliti Boga! Uhvatila ga je za ruku, nešto promrmljala o djeci i njihovoj ljubavi i boli koju osjećaju radi ozbiljno bolesna oca! Pokazala mu je neki papir, kojeg i nije dobro vidio i rekla mu kako mu je sud odredio trideset i pet dana liječenja na psihijatriji! Rekla mu je da to prihvati kako bi izbjegao sudsko rješenje o njegovu trajnom "udomljenju" u nekoj psihijatrijskoj ustanovi! „ocijenili su da bi mogao biti opasan“, rekla mu je! Otišla je! Nije reagirao! Suze mu više nikada neće poteći niz lice! Umoran od silnih „prijateljskih“ monologa dr. Pticoubojice i Nade pokušao je zaspati! Nije mogao! Osjetio je neki nerazumljiv strah! Jeli shvatio opasnost u kojoj se je našao? Možda, ali to mu nije pomoglo! Uskoro je stigla nova doza „lijekova" koje je morao piti kontroliran od strane medicinskog brata! Razumio je kako više nije svoj i kako su mu oduzeli osobnost! Shvatio je da više nema ničeg što je bio,….! Da više nema djecu, dom….! Da je nitko! Opirao se je tim teškim mislima sve dok ga učinak lijeka nije odveo u novi san o mraku i smrti! Ujutro je pokušao ustati! Za divno čudo uspio je! Otišao je do WC-a! PRETHODNA str.
- 22 - SLIJEDEĆA str. |
Višestruko izmrcvaren um i bolesno srce izdržali su mnoge nedaće i tako potvrdili svu bijedu pokušaja osude njegova uma kao i LAŽ i NEUTEMELJENOST - „NALAZA“ psihijatara!
Uspio je poraziti Zlo ma kako Tomislav (u svom kraju) – prošao i završio! S redovitim uzimanjem Rispolept-a ili Zyprex-a, „lijekova za um“ (?) kraj ove priče bio bi drugačiji i lako predvidljiv! (Imate ga na desnoj strani!) Zaključimo: psihijatrija ne liječi – ona ubija i uspješno zlorabi nevolju nedovoljno hrabrih, nesamostalnih, progonjenih, posrnulih i napuštenih ljudi! Nije se lako obraniti od nestvarne stvarnosti / stvarne nestvarnosti, koju je nemoguće definirati i koja može biti sve, a da zapravo – nije ništa – osim opasne prijetnje čovjekovu umu i njegovoj duši! Završimo s pitanjima koja je Tomislavu postavio nekadašnji „šef“, sada umirovljenog, doktora Pticoubojice! Bilo je to otprilike ovako: Dr. G.: „ta tko vam je postavio ovu dijagnozu (F06.2)?“! Tomislav: „vaš doktor, dr. Pticoubojica!". Čuvši to dr. G. je na trenutak zastao, provukao prste kroz bradu i zatim upitao Tomislava: „a, što ćemo s poremećajem osobnosti?“! Znajući što je osobnost, istinu o nalazu i da je tu dijagnozu dogovorio s dr.Predragom - Tomislav je odmahnuo rukom i odgovorio: „ to mi nije važno!". 16.01.2007. preuzeo je (opet drugačiji - "OSLOBAĐAJUĆI"!?) nalaz i po zadnji put išetao iz ordinacije dr.G-a. S Istinom u ruci, „ponovo rođen“ krenuo je do autobusne stanice! Svratio je do Crkve i tu se pomolio i zahvalo svojoj „ženi u bijelom“! Odlučio je - svoj um i dušu - zauvijek „prenijeti u Njenu dimenziju!“! Zadnji nalaz psihijatra, kojim je Tomislav želio dokazati i potvrditi OPASNOST i neistinitost psihijatrije, više mu nije važan! (Jeli zato sretan?) P.S. Dok ovo čitate Tomislav užurbano uređuje svoju trošnu kućicu, nastavlja s pisanjem poglavlja "PAZI! PSHIJATRIJA" i s nestrpljenjem čeka preseljenje, kako bi u miru dovršio svoj zadnji ozbiljan rad i učinio svoje najljepše (možda zadnje?) pjesme! Ima potrebu dovršiti rad o Centralnom Nervnom Sustavu kojeg je, za vrijeme šetnje do svoje „žene u bijelom“(03), uspio razumjeti na jedan posve nov način! (Prije dvije godine doživljeni iznenadni mrak, Tomislavu je tijekom drugog hodočašća – na istom mjestu - postao jasno i jako svijetlo!) Što li će napisati? Kada sve bude dovršeno saznati ćemo, jer je obećao da će napisano o CNS-u učiniti dostupnim na svojim Internetskim stranicama! Sačekajmo! Kada je on u pitanju isplati se čekati! Vrijeme „potrošeno“ u čekanju „vratiti“ će nam nešto neobično, poučno i – IPAK – lijepo! Sačekajmo zajedno priču o ponoru sinapsi, (nepotrebno?) "prevelikom“ mozgu (zašto?), kemiji lanaca amino-kiselina (peptidima) i neuroprijenosnika, o CNS-u, tom savršenom „feedback primopredajniku“ – i još savršenijem djelu tajnovitog transcedentalnog komunikacijskog sustava...! Sačekajmo fantastično predstavljenu presliku Božjeg u nama iz pera i „ludog“ (nasmijte se!) uma Tomislava, čovjeka stvorenog prema Božjoj slici! Ili smo ipak, „Darwin-ovi?“ – Glupost, rekao bi Tomislav!! PRETHODNA str.
- 23 - SADRŽAJ |
Tražio je ogledalo, ali ga nije mogao naći!
Želio je vidjeti svoje lice!... Interesiralo ga je kako izgleda? Zašto nema ogledala? Sjetio se je! Komadić oštrog stakla na ovom je odjelu moguće oružje, jednako kao što to može biti i štaka invalida Omera, koju su mu, iako mu je bila neophodna za normalno kretanje - oduzeli! Učinili su to zato, jer bi s njom mogao (možda!) nekoga napasti! Panični strah i strašan osjećaj nemoći i prisile koju je Tomislav morao gledati i trpjeti, lomili su ostatak njegova svjesnog bića! Polako je nestajao! Dok je on tonuo, njegovim posrnućem u mrak psihijatrije svi su dobili! Uspio je još samo toliko razumjeti! Ovime što je proživljavao oprao je Pilatovske ruke progonitelja! Previše je griješio! Zaslužio je ovo, pomislio bi i onda odmah protrnuo od te pomisli! „nisi svjestan života oko sebe! Ti živiš u nekom nestvarnom svijetu! Bolestan si! Tvoj um je teško bolestan!“…, slušati će iz dana u dan! Morao je slušati, mada za to nije imao ni volje niti snage, priče o osobnoj nemoći! Postao je ovisnik navezan na „moderne medikamente“! Bio je ovisnik o drugima! Svijet unutar sobe u kojoj je morao po sili zakona „odguliti“ još više od mjesec dana, stvarno je bio nestvaran! Čudaci, teški bolesnici, nesuvisle misli i rečenice…i jauci, postali su dio njegovih dana i noći! „umišljeno pomaganje“ „liječnika“ tim odbačenim i napuštenim ljudima nije davalo nikakvog rezultata! Tupi pogledi i jasno izražena bol i duhovna muka na licima tih jadnika bilo je sve što je Tomislav uspijevao primijetiti! Ti ljudi trebali su razumijevanje, milosrđe i strpljivost! Ovdje su imali samo „tablete za um“, nasilje i podsmijeh „doktora“! Isto je doživljavao i on! Ponekad, kad je bio svjestan sebe, trpio je! O teškim mislima i „gropu“ u duši nije imao hrabrosti pričati! Svaka izrečena rečenica postajala bi jače zategnuta omča oko njegova vrata! Koliko tako može izdržati, pitao bi se! Jednog su ga dana došla posjetiti i djeca! Dali radi sreće ili tuge koju je uspješno sakrivao, poželio je zaplakati, ali nije mogao! Osjetio je kako njegova muka postaje dobar izgovor za sve loše, njemu učinjeno! Postao je krivac za svaki primljeni udarac, progon, podvalu...! Odšutio je ove misli i jedva dočekao da odu! Po zadnji put odglumio je sreću, ljubav i ufanje….! Više se nije ni Bogu molio! Odustao je od svega, jer Tomislav je nestajao! Postao je ono čega se je silno plašio! Postao je obični kooperativni „psihijatrijski“ bolesnik, koji je svojim „novim“ bićem potvrdio dijagnoze i navodno „dobročinstvo“ progonitelja i lopova! Gadio mu se taj nehumani i besciljni život u kojem je morao slušati glupe monologe! Želio je pobjeći, ali mu se to činilo nemogućim! Rešetke na prozorima, vrata bez kvaka, strogi nadzor i droga bili su dovoljno teški okovi njegovog uma! PRETHODNA str.
- 23 - SLIJEDEĆA str. |
|
Zamrzio je sebe i sve oko sebe!
Odlučio je pokušati nekako skratiti svoju patnju! Za cijenu svog života ionako više nije mario! Dok je svima klimao glavom i tako „potvrđivao“ kako sve prihvaća i razumije, smišljao je plan za izlazak iz ovog pakla u kojem se je našao! Ovdje nije bilo nikog i ničeg što bi mu vratilo kakvu- takvu nadu u sutra! Ovdje nije bilo njegove glazbe! Odavde nije vidio more,.. ni ptice nije čuo! Sav njegov "novi" život mogao je opisati bojom glasa „dobronamjernog“ lobotomičara, naglo naraslom ljubavi „njegove“ Nade i...? To više nije mogao podnositi! Uz to mučila ga je i stalna ondulacija radi koje se je brzo umarao! Pitao se je radi čega mu makar to ne pokušaju srediti? Nije shvaćao kako na psihijatriji, osim oboljenja uma i duše - gotovo da ne postoji niti jedna druga bolest! To je trebao shvatiti! Ta vidio je kako ranjeni gležanj „zimera“ Omera, koji je prijetio gangrenom – danima nitko nije ni pogledao! Omeru je pomogao kirurg koji je došao nakon jasno izrečene Tomislavove primjedbe o velikom propustu „liječnika“! Omeru su pomogli, ali je Tomislav, radi osobnog zauzimanja za drugog i običnog humanog postupanja i zaštite tuđeg života - morao odslušati čuvenu psihijatrijsku potvrdu o postojanju nekog njegova čudnog svijeta, u kojem eto, i „pametuje“! Muka i besmisleni pregledi drogiranog Tomislava postali su njegova svakodnevnica! Grozničava potraga za potvrdom organiciteta njegove „bolesti“ nije urodila plodom! Ničeg lošeg nije bilo! Nalaz CT pregleda glave bio je b.o. Isto je bilo i s rezultatima, više sati rješavanih, testova iz psihologije! Testovi su, istina, potvrdili loše emocionalno stanje Tomislava, ali su također pokazali da je „lijekovima“ narušena svijest još uvijek visoko svjesna i nadprosječno inteligentna! Slijedećeg jutra, Tomislav je za vrijeme vizite u izrazu lica, kao i u glasu dr. Pticoubojice uočio veliku razočaranost, koju "dr." nije mogao sakriti! Gubitak „čvrstih dokaza“ o postojanju Tomislavova organskog sumanutog poremećaja bio je za njega - ozbiljan poraz njegova sadizma! Ipak, ništa se nije promijenilo! Tomislav je i dalje morao uzimati opasne „lijekove“! Odlučio je zato - pokušati pobjeći! Želio je živjeti svoj život i biti slobodan od nasilja koje je trpio! „vani“ nije imao nikog kod koga bi se sklonio i to mu je otežavalo situaciju, ali nije želio odustati od namjere! Trinaestog dana prisilnog boravka na psihijatriji Tomislav je odlučio svoj naum sprovesti u djelo! Sačekao je posjete, kada je drhtavim rukama grleći djecu i Nadu odglumio ljubav i pomirenost s ovim što je proživljavao! U džepu pidžame imao je „ključ“ za bravu bez kvake, kojeg je uspio ukrasti čistačici dok joj je tog jutra pomagao prenijeti vreću punu prljave posteljine! Sačekao je da posjeta završi! Uobičajeni popodnevni „mir“ psihijatrije učinio mu se pogodnim za bijeg u slobodu! Volio je slobodu! Trebao je tu svetu stvar! PRETHODNA str.
- 24 - SLIJEDEĆA str. |
Njegov je um želio biti slobodan od okova koji su ga sputavali!
Silna želja da pokuša prekinuti ovaj jadni život - uspjela je nadjačati njegovu umnu i tjelesnu nemoć! Otišao se je prošetati hodnikom! Na kraju hodnika nalazila su se "vrata njegove slobode"! Pogledao je oko sebe! Nije bilo nikog! Došao je do vrata, pažljivo ih otvorio, tiho izašao i opet ih zatvorio! Krenuo je prema drugom katu zgrade koji se je sa svoje sjeverne strane nalazio u razini ceste! Želio je tuda izaći, pobjeći, ali…..! Vrata tog odjela, inače uvijek otvorena, bila su zaključana! Za tu bravu Tomislav nije imao ključ! Osjetio je mučninu i nemoć! Otišao je na treći kat i sjeo do automata za kavu! Novaca za toplu čokoladu, koju je oduvijek volio, nije imao! Svjestan kako neće uspjeti i da mu je plan propao otišao je do prozora! Sreća, ta „kurvina 'ćer“ kako je, dok je „bio svoj“ pjevao o njoj, koja mu je toliko silno trebala - opet mu je okrenula leđa! Umoran i razočaran sjeo je na rub povećeg prozora i pogledao prema visokim stablima u parku bolnice! Padao je mrak kada je jedan golub sletio na sam rub prozora! Bilo je očito da je navikao dolaziti radi malo hrane i mrvica koje su mu ljudi znali davatii! Toliko malo trebao je i Tomislav! Trebao je poneku mrvicu razumijevanja i sasvim malo ljudskosti! Nije to dobio i zato je sada bio tu! Sam, naslonjen na okvir prozora i u društvu bijelog goluba (mira?)! Bilo mu je žao te ptice! Nije joj mogao ponuditi ništa osim...? Što? Pružio je svoju praznu, drhtavu ruku prema golubu i ... tada odlučio! Odlučio je još malo "popričati" s lijepom pticom i nakon toga skupa s njom odletjeti u toliko željenu slobodu! Činilo mu se tada kako su te, zadnje minute njegova života i susret s golubom trajali jako dugo! Gotovo cijelu vječnost! „Film“ jednog, sada uništenog života, jurio je njegovim otrovanim umom! Vidio je sve! Jasne slike učas bi ga odvele k pokojnima ocu i majci, a onda odmah iza toga do bezbrižnih dana njegove mladosti, prvih ljubavi....,! U jednom trenu osjetio je mir zelene livade kojom se je razlijegao zvuk njegove prve otpjevane pjesme....! Trenutke lijepih sjećanja i zadnji susret sa "ženom u bijelom", kojoj je jedva uspio mahnuti, prekinula je galama koja je dolazila sa nižih etaža klinike! Shvatio je da ga traže! Tražili su odbjeglog „luđaka“! Ovaj put Tomislav nije želio izdati sebe i svoj izgubljeni svijet mira! Konačno, jednom im je trebao reći: dosta! Kada je na hodniku treće etaže, na kojoj se je nalazio, ugledao medicinske grubijane sa psihijatrije, odlučne da ga savladaju i „obuku u ludaru“, prekrižio se je, zamolio Boga za oprost, drhtavom rukom poplašio goluba i s njime poletio! Opet je bio slobodan! Bio je to pravi, istiniti – Tomislav! - slobodan kao ptica! ………………………. !? - 25 -
|
IN MEMORIAM
Grob Tomislava danas više nitko ne posjećuje! Kada je umro, samo dan nakon što je poletio u bezdan slobode, njegovi su prijatelji pronašli oporuku u kojoj je tražio da se poštuju njegova volja i želja i da ga pokopaju na zajedničkom groblju - bez vidljivih obilježja groba! „njegovi“ su se tome pokušali suprotstaviti, ali je ured odvjetnice, koja je zajedno sa svojim suprugom oduvijek bila uz Tomislava, uspio osigurati izvršenje njegove želje! Mjestom u kojem je živio i u kojem je učinio svoju „grobnicu“ (njegova kuća!) krenule su svakojake priče. Dok su mnogi stali uz Tomislava i njegov čin opravdavali proživljenim strahotama, drugi su stali na stranu Nade i djece i optužili ga da je izdao obitelj! Kako god bilo, istina je da su „ucviljena“ supruga, djeca i nevjesta utjehu otišli potražiti kod dr. Pticoubojice! U kancelariji Pticoubojice, iz koje je on znao puškom gađati ptice po stablima bolničkog parka, čuli su kako manično-depresivna bolest veoma često bolesnike navodi na ideju o suicidu: „a kako se kod vašeg supruga/oca radilo o kombinaciji depresivne manije i šizofrenih simptoma, očito je da njegov um to nije mogao izdržati! Žao mi je gospođo! Primite moje saučešće i ne tugujte! Vi ste učinili sve! Nažalost to nije bilo dovoljno! Pokušali smo s najmodernijim lijekovima, ali stigao je prekasno! Ovdje imate neke od tih tableta! Kroz par slijedećih dana, pokušajte s njima otjerati teške misli! Budete li imali kakvih problema slobodno mi se javite! Doviđenja!“. „grobnica umirućih duša“ kako je Tomislav znao nazivati (u svom „nerealnom“ svijetu) svoju kuću, dobro napravljena kuća, izdržati će još dosta vremena, no treba se upitati: koliko će vremena trajati sjećanje na Tomislavov „lud“ i nepotreban (da li?) čin? Malo, jer upravo toliko vrijedi ljudski život kada se nađe na putu nečije Istine, pohlepe i „stručnosti“! Sve „bitno“ za SUTRA - nauke i psihijatrije - napisano je u izvješću dr. Pticoubojice! U tom je izvješću podrobno opisan „ozbiljan psihijatrijski slučaj“ i kako su na njega "djelovale“ primijenjene metode „liječenja“ - kroz uporabu „modernih lijekova“! (taj "rad" dodatno je honoriran od strane proizvođača "lijeka" i njegovog predstavnika u Republici Hrvatskoj!). Više od napisanog stručnim jezikom psihijatrije, običnom bi čovjeku bilo razumljivije kada bi mogao zaviriti u datoteku, danas umirovljenog dr. Pticoubojice i kada bi mogao prebrojati „+“-eve (križiće) umetnute pored imena umrlih - „liječenih“, ALI NEIZLIJEČENIH „pacijenata“ – psihijatrije! PRETHODNA str.
- 26 - SADRŽAJ |
PRIČA O LUDILU - novela o mogućoj nestvarnosti |
 HR |