Moram ponoviti priču o psihijatrima, makar i samo radi toga kako bi svi koji ovo pročitaju SHVATILI i prihvatili, jer i psihijatri su ljudi - mogućnost - koja kazuje da i među njima ima svakakvih osoba, a onda samim time i - upitnih i moguće - opasnih UMOVA!
Da, baš tako!
No, prije "priča" o umovima i ponašanju psihijatara, treba znati i reći kako malo tko uopće pomišlja i pita se radi kojih razloga i radi čega određena vrsta ljudi odabire neki posao i struku!
Uobičajena razmišljanja o odabiru struke nude jako točan odgovor:
odabir zvanja i struke, na neki je način "projekcija" (ukupna!) svega što smo i onog što kroz buduće zvanje - želimo biti!
Naravno da sama orijentacija ka nečemu nije odlučujuća i da nije dovoljna kako bi netko došao do željenog zvanja!
Predugo bi morao pisati kako bi ovo pojasnio i kako bi naveo mnoge vrste predispozicija, uvjeta i sklonosti kojih je postojanje neophodno kako bi se dosegao - željeni cilj!
Zato, zadržati ću se samo kod veze osobnih "afiniteta" (sklonost ka nečem koja je vjerojatno PRVI činitelj i "putokaz" ka našem zvanju) i psihijatrije!
E, sada smo tu, točnije kod pitanja koje treba dati odgovor o umnom i etičkom PROFILU (prosječnom!) osobe - PSIHIJATRA!
Složiti će se valjda svi koji ovo pročitaju pa tako i sami psihijatri da je kod odabira zvanja mladi čovjek, u vremenu odluke odabira budućeg zvanja, na velikoj prekretnici svog života i da mu do tada proživljeno djetinjstvo u bitnom određuje i nudi niz razloga koji utječu na odabir struke!
Jesam li pogriješio, ako tako kažem?
Mislim da nisam i da je upravo "moć" proživljenog iskustva u djetinjstvu PRAVA POBUDA i GENERATOR želje i nastojanja da se nešto - BUDE i postane!
Jaku vezu mlade osobe sa svojim djetinjstvom neću elaborirati.
Odavno su to učinili psiholozi i filozofi.
Sve bitno u svezi s ovom istinom pokazati će opisi osoba psihijatara s kojima sam se susreo! A, bilo je tu svega i SVAČEGA, radi čega je naslov ovog djela SITE-a - ISTINA!
Mislim kako tim osobama svakako treba opraštati i kako su žrtva Zla koje ih slijedi kroz njihov žiivot i uporno "tjera" da čine - loše i pogrješno!

PSIHIJATAR 1.
Prije nego sam išta konkretno saznao o psihijatriji i "metodama rada i organizacije" psihijatrije, po preporuci prijatelja, također liječnika (nije psihijatar!) - otišao sam, radi potrebe da upotpunim liječničku dokumentaciju nekim "jakim" razlogom za umirovljenje - do jednog psihijatra privatne prakse!
Dobar čovjek, kojeg sam kroz bavljenje sportom i nogometom jednom upoznao i kojeg je u životu pratila nesreća (sin, vidno umno zaostao) želio mi je pomoći!
Petnaestak minuta razgovora i "naštimani" (malo "izvrnuti") psihološki testovi bili su mu dovoljni da mi DA ono što sam od njega očekivao!
Da! Dao mi je nalaz s prvom s liste, za mirovinu, "ulaznom" dijagnozom pod oznakom - F62.0!
Ova šifra bolesti priča o poremećaju osobnosti kojeg je jako lako simulirati, još teže dokazati, ali i što "živi" u svakom od nas (svjesnom) i što se očituje kada, radi nekog osobnog cilja - postajemo ono što - NISMO!
Shvatili ste?
Poremećaj osobnosti - potreban nam je kako bi dosegli željeni - cilj!
Mada sam tada po prvi put pričao sa psihijatrom-poznanikom (struka!), nisam ga doživio opasnim i ozbiljnim, jer se niti on sam nije trudio pokazati mi izgled ozbiljna "liječnika"!
Uostalom, informirajući me i opisujući mi "boje i izgled" tableta koje se uzimaju kod "poremećaja osobnosti", rekao mi je neka to nikada ne koristim i neka se pazim!
Njegove naputke tada nisam shvatio ozbiljno, ali zato danas dobro znam kako je bio u pravu i da je prava šteta što je umro, jer sam siguran da bi on danas bio ŽESTOKI protivnik moćnom Zlu koje u RH "živi" uz pomoć Zakona i na odjelima (državne!) psihijatrije!
Mogu li reći i pomisliti kako je ovaj psihijatar odabrao zvanje psihijatra u želji da pokuša odgonetnuti bit osobnih nevolja i kasnije veliku nesreću umno zaostalog sina? Siguran sam da je to bio njegov pravi razlog i da drugih želja i potreba, osim da kao psihijatar - shvati i POMOGNE čovjeku - nije imao!

PSIHIJATAR 2. (Pticoubojica)
Par godina nakon prvog susreta s psihijatrom naišao sam na suštu suprotnost dobrom-psihijatru iz prethodnog primjera!
Taj psihijatar, kojeg sam od prije poznavao i u kog sam radi veze naših pok. očeva imao puno povjerenja, radio je na odjelu psihijatrije u općoj bolnici!
Odmah ću reći, GRDO SAM SE PREVARIO!
A, sve je počelo "prijateljski"!
Nasmiješenom nonšalantnošću i šalom uvalio mi se je "pod kožu", što sam ja naivno razmišljajući o njemu i očekujući njegovu prijateljsku pomoć propustio shvatiti - kao UOBIČAJENI nastup psihijatara prema pacijentu!
Prevario me je i onda mi bitno, uništivši mi pritom trideset godina obiteljskog života - promijenio život!
Radi "njegove" NEPOSTOJEĆE I NIČIM DOKAZANE TEŠKE dijagnoze postao sam omalovažen (srećom, samo kod bivše obitelji), istjeran na ulicu, progonjen, opljačkan i umalo ubijen - čovjek i beskućnik!